Review
Opće je nepisano pravilo pisati o Arsenu Dediću isključivo u superlativima, pa i vrtjeti usporedbe s inozemnim kantautorskim veličinama kao na kakvom natjecanju u maštovitosti. Ne škrtariti na hvalospjevima i umilnim rečenicama koje kao da se prilagođavaju njegovim (pre)spretnim rimama. Zvati ga najvećim, posebnim, nezaobilaznim. Moj sugrađanin, bar po rođenju, čuvenju i ranim godinama, meni osobno uvijek je pak bio negdje na margini slušnosti, uvijek poželjan, a nikad posve probavljen, rado slušan, ali nikada uistinu odslušan, uvijek u tom svom vrhu na kojeg je tako navikao, a nikad uistinu jedan od osobno mi omiljenih. Bar dosad, naravno. Baš tim više, ova najnovija antologija jedno mi je od najdražih i, bez razmišljanja, lakomo odabranih slušateljsko-recenzentskih iskustava u ovih godinu i kusur rada za omiljeni vam glazbeni web-portal.
Kad sam mu prije nekoliko godina na zagrebačku adresu pokupljenu negdje po bespućima interneta poslao nekoliko svojih ranih pjesama, nisam ni sam bio siguran koliko sam to učinio s istinskim entuzijazmom i glađu za kakvim odgovorom, a koliko naslijepo gađajući svojom (bar tada) slabašnom poetskom municijom prema onome što sam smatrao (i još smatram) logičkom elitom tuzemne lirike. To što mi nikad nije odgovorio sad toliko nije ni bitno (čak me ni tada nije posebno pogodilo, a gotovo da mi je i drago što je ispalo tako s obzirom na to kako danas gledam na te prilično nespretne stihove), koliko je važno to što ovu svakako izuzetnu personu zaista mogu gledati kao savršenog mentora, bar u hrvatskim okvirima. Iako lišen enigmatičnosti i stalno tinjajućeg ludila jednog Scotta Walkera ili iskričave putenosti i krvave filozofičnosti jednoga Leonarda Cohena (spominjem ove nedostižne meštre riječi i nota kao često spominjane paralele), Arsen ne može ne zarobiti vas melankolijom svoje stalno lagano distancirane pjesničke poze i svojih (ne)spretno preslagivanih i pasionirano ljubljenih strahova i bjegova. Istinski ne samo umjetnik riječi već i njezin manipulator i ljubavnik, on zaista jest sve ono što mu se uz lovorike atributira.
Kao svojevrsna glazbena autobiografija (sam je autor ove četverodjelne kompilacije), "Dobrotvorov dom" svojom strukturom, da ne kažem kompozicijom, secira Arsenovo djelo u gotovo svim njegovim dimenzijama. Svaki od četiriju diskova tako predstavlja Arsena u posebnom svjetlu i ulozi. "Ljubavni komadi", kako naslov i sugerira, obuhvaća njegove ljubavne pjesme, odnosno, vjerojatno najpristupačniji i najzvonkiji segment njegova opusa. Biseri poput "Tvoje tijelo moja kuća", "Otkako te ne volim" ili "Kuća pored mora" (nabrajam strogo osobne favorite) naslovi su bez kojih (mi) je teško zamisliti hrvatsku glazbenu (i pjesničku) antologiju. Secirajući Ljubav u uglavnom svakodnevnim, običnim, gotovo banalnim situacijama i uprizorenjima, ali uvijek i s cijelim nizom detalja, Arsen baš u toj tematici i pliva najuniverzalnijim stilom, intimističan koliko i stidljiv, rječit koliko i hermetičan, razumljiv koliko i sofisticiran, uvijek ili najčešće na taman tolikoj razdaljini da može pobjeći od posvemašnjeg prsnuća emocija. Ovo je ujedno – logično – jedini od četiriju diskova koji sadrži isključivo Arsenove vokalne izvedbe.
"Narodne pjesme" su Arsen u apsolutnom suglasju s tradicijom, toliko uvjerljiv, spretan i suptilan u implementaciji svoga autorskog ja u glazbenu baštinu raznih hrvatskih krajeva da se mnoge od tih dvadeset i četiriju pjesama inače baš i čine – narodnima. Sveprisutan, od tipično dalmatinske mediteranštine do sjevernohrvatske inačice bluesa, Arsen je baš u ovom segmentu svoga rada pokazao koliko je njegova sofisticirana poza, ponekad i samodopadna, naoko isključiva, zapravo lomna "u struku" i prepisiva na, tako reći, najjednostavnije forme. "Budnice" ga, pak, predstavljaju u angažiranom ruhu intelektualnog prvoborca, pri čemu nema poštede ni za koga. Čini se čak kako Arsen ima tu moć da razotkrije mrlje i rupe i u najzavodljivijim ideološkim taborima, što se, doduše, počesto zna činiti nategnutom pozom, gotovo predvidljivom i pomalo dosadnom. Jer, nitko nije cijepljen od makar naznake neke od ideologija i društveno-političkih tabora, pa se nekakvo izjašnjavanje po tom pitanju ipak čini poželjnijim, iskrenijim i strastvenijim od puke intelektualne poze „protiv svih i svega“. Nipošto, pritom, ne želim reći da je Arsen ovdje neiskren, ali, bar po mom ukusu, potrebno je malo više krvi u svim tim zaoštrenim bilježenjima naše zbiljnosti. No, i bez te „krvi običnog smrtnika“ njegove angažirane pjesme sijeku i zasjecaju se u svijest slušatelja, time upotpunjujući svoju ulogu i namjenu.
Četvrti disk nazvan „Pod razno“ najtanji je dio kompilacije. Baš kako mu naslov i sugerira, u njemu je natrpano dosta toga, stilski prilično rastresitog materijala koji pokriva raznorazne kolaboracije i specifičnosti. Kao takav, dođe kao bonus disk (nakon preslušavanja uistinu tako zvuči, baš kao da postoji manje luksuzno izdanje bez njega), odnosno, nešto kao treći disk Waitsove nedavne kompilacije „Orphans“. Dakle, mnogo manje uravnotežen i koncentriran materijal s čudnim „biserima“ poput, na primjer, Štulićeve verzije „Moderato cantabile“ (jezivo inferiorna originalu) ili ničim opravdane „Ne daj se Ines“ u neuvjerljivoj interpretaciji Marijana Bana. Baš ovaj disk nepotrebno ruši sliku o cijelom projektu, pa sam mišljenja da bi, umjesto njega, mnogo bolji tematski odabir bio filmska glazba, koja u Arsenovu opusu zauzima značajno mjesto (baš se zato nadam da se možda sprema neko posebno kompilacijsko izdanje) i koja ovdje bolno nedostaje ako se već želi sagledati ovaj veliki autor iz svih kutova.
„Dobrotvorov dom“ svakako je, usprkos tim zamjerkama, antologijsko djelo, kojim jedan od najvećih živućih estradnih poeta dobiva zaslužen tretman u diskografskim okvirima. Bili mu naklonjeni ili ne (mene je, recimo, osobno uvijek nekako žuljao taj njegov glas koji mi se prečesto činio kao karikatura samoga sebe, na pola puta od estradne poze do pretencioznog manirizma), smatrali ga svestranim ili samodopadnim (i jedno i drugo lako opravdano), sigurno je jedno – u pitanju je Autor (namjerno veliko A), jedan od vrlo rijetkih kod nas, koji je na najraznovrsnijim binama i među najraznovrsnijim krugovima uvjerljivo objedinio pjesnički i glazbeni dar, uzevši što god je najbolje mogao od estrade i alternativnijih scensko-glazbenih žanrova. Hodajući ovih dana, dok preslušavam ovu njegovu kompilaciju, kalama koje je on toliko puta prešao, opjevao ih i na neki način im dao dodatnu dimenziju, osjećam kako nisam nikad bio pomireniji s izričajem Arsena Dedića.
Toni Matošin
/
