Review
Astronaut je , uz album Vertigo, najbolji album skupine Duran Duran, koja se na njemu vjerojatno posljednji put okupila u originalnoj postavi. Kriza 90-tih godina koju su prouzročili krajnje sumnjivi albumi Medazzaland i Pop Trash (sa kojih su preživjele jedino pjesme Electric Barbarella i Out Of My Mind) konačno je okončana albumom koji je nakon punu 21-u godinu okupio originalnu postavu Duranovaca.
Uvodni single (Reach Up For The) Sunrise optimistični je hit kakav bend nije vidio već dugo vremena, a u sličnom ritmu je napravljen i ostatak albuma. Duranovci su se u potpunosti posvetili vlastitom izvornom zvuku, kombinirajući vješto klavijature Nicka Rhodesa i gitaru Andyja Taylora kao svježu pozadinu kvalitetnim i poletnim tekstovima.
Want You More! žestoki je hit koji nikako ne zalazi u granice rock and rolla, već se zadržava na popu kao krajnjem odredištu. Iste je karakteristike i zanimljiva Astronaut, dok je What Happens Tomorrow ležerna pop balada koja se, paradoksalno, uklapa u krajnje optimističnu tematiku cijelog albuma.
Govoreći o pozitivnim vibracijama koje se šire na cijelom albumu, neizostavno valja spomenuti i pjesme Nice i Taste The Summer. Bedroom Toys manje impresionira ponešto kontroverznom tematikom, a više ležerno obrađenim pop pristupom.
Duranovci su očito znali što su htjeli, iako su se baladama vratili sa pjesmama na ostatku albuma, no teško da će se one svrstati u tugaljive klasike kao što su Come Undone i Ordinary World, tako da pjesme Finest Hour, Chains i Point Of No Return odišu upbeat ritmom. Astronaut je najlakše opisati kao davno izgubljeni album Duran Durana, kojega kao da snimili prije 20 i nešto godina te sad izdali. Rijetke su prilike u kojima je takav povratak moguć, no glazbena publika se neizbježno promijenila tako da Astonaut nije primljen sa ovacijama i entuzijazmom kojega zaslužuje.
Goran Hatala
/
