Review
Ova četvorka lovaca na jelene iz Atlante već neko vrijeme diže prašinu u glazbenim krugovima, a i izvan njih. Na ovom albumu, čini se da je zvijer dovoljno pripitomljena da postane kućni ljubimac, iako joj još uvijek treba lanac.
Ima nekih detalja u priči o Deerhunteru koji prijete time da zasjene samu glazbu. Njihov frontmen i glavna kreativna sila, Bradford Cox, ličnost je kakvu se, najblaže rečeno, rijetko susreće, čak i u pop-rock krugovima koji su iznjendrili mnoštvo osebujnih kreatura. U većini slučajeva, takva osebujnost nije ništa više nego imidž, rezultat pomnog planiraniranja i konstruiranja.
Bradford Cox se ne mora posebno truditi, mora samo biti ono što jest. Odmah na prvi pogled, jasno je da s njim nešto ne štima. Izgleda kao izuzetno visok, krakat, mršav i koščat junkie, pa mnogi zaključuju da to zaista i jeste, iako pati od rijetkog genetskog poremećaja zvanog Marfanov sindrom koji je svemu tome uzrok. Ljudima je to bilo ok, sve dok na prošloj turneji s Deerhunterom nije odlučio skinuti široke hlače i košulje, obući haljinu i malo gutati mikrofon. Nije da su transvestiti koji nešto izvode na stageu nešto novo, vidjeli smo to već toliko puta, ali je u ovome slučaju to nekima odjednom posebno zasmetalo. Osim toga, jezik mu radi sto na sat i posljednih par godina, otkad se pročuo glas o Deerhunteru, pred očima javnosti postepeno uči kako ga kontrolirati. Na neki način, možda je malo i prekasno, budući da je već otkrio toliko privatnih detalja novinarima koji su spretno iskoristili njegovu naivnost – znamo o njegovim fizičkim poteškoćama, o svim operacijama koje je morao obaviti, o depresijama, o bolnom odrastanju, o njegovoj (a)seksualnosti, o tome kako se osjeća kad u očima nekoga iz publike pročita riječ nakaza.
S izlaskom Halcyon Digesta, priznao je da je na vrlo bolan način naučio koliko mediji mogu biti brutalni, a još brutalniji ljudi pod krinkom anonimnosti kojima je dozvolio da na neki način budu dio njegovog života putem svog bloga. Sam sebe opisuje kao mješavinu humora i tuge. Tako ga nekako i ja vidim, a njegovu priču kao priliku da svi malo zavirimo u sebe i svoju liberalnost i humanost – koliko različitosti možemo prihvatiti i o čemu je dozvoljeno pričati? S druge strane, mora se priznati da intervjui koje daje znaju biti i izuzetno zabavni – ili bombardira duhovitim primjedbama ili se pretvara u noćnu moru svakog novinara – prekinuti će intervju ili ga produžiti satima, odbiti odgovoriti na pitanja koja smatra dosadnima, stvoriti mnoštvo neugodnih situacija i ponekad jedostavno biti odvratan.
Kad govori samo o glazbi, svima je jasno da pred sobom imaju glazbenog fanatika i glazbenog genija u jednome i nekoga kome je glazba spasila život mnogo doslovnije nego što je to inače slučaj. Konačno netko tko će malo prodrmati stvari, možda.
Unatoč svemu tome, ili možda baš zbog svega toga, Deerhunteru prijeti i opasnost da na sebe navuče prokletstvo hipsterskog benda. Osim toga, mnogi od tih hipstera izvještavaju i o tome kako je Deerhunter najbolje slušati dok si high, što po mom razumijevanju tog termina može uključivati svašta, ne samo zeleno, što Deerhunteru nezasluženo i neutemeljeno priljepljuje etiketu glazbe za one koji vole droge.
Ono što Deerhunter uzdiže visoko iznad Bradford Cox kontroverzija, hipsterske subkulture i opojnih sredstava je, na sreću, činjenica da je njihova glazba previše dobra bi išta od toga uopće bilo važno. Već su svojim Cryptograms iz 2007. pokupili mnoštvo hvalospjeva, iako je to bio prilično nepristupačan album noise-rock ambijentale, nestrukturiran, nediscipliniran, raštrkan posvuda. Bio je to više album prepun sjajnih trenutaka, negoli sjajnih pjesama, ali su Deerhunter već na njemu utemeljili svoj hipnotički zvuk. Samo godinu kasnije, na Microcastle su napravili ogroman korak unaprijed u smislu fokusa i pisanja pjesama i uspostavili savršenu ravnotežu između melodije i buke. Ta izuzetno brza evolucija nastavlja se i na Halcyon Digest, kojeg bi mogli nazvati njihovom verzijom pop albuma.
Iako se i dalje drže noise-rock postulata i dodaju slojeve i detalje sve dok im se ne učini da stvari postaju prenapučene, zvuče elegantnije nego ikad i čini se da mogu izvesti baš sve što im padne napamet. Album otvara predivna Earthquake, koja se kupa u gitarskom reverbu preko frakturiranog , usporenog beata posuđenog iz trip-hop radionica, da bi nakon nje uslijedilo nekoliko dream-pop dragulja u kojima Deerhunter zvuče vedrije i nježnije nego ikad, s kulminacijom u Basement Scene, za koju kradu djelić melodije i parafraziraju No1 Billboard hit Everly Brothersa iz 1958. All I Have to Do Is Dream i koja savršeno sumira teme nostalgije i uspomena koje se vrte kroz cijeli album. Potpuno ogoljuju svoj zvuk na gotovo dijametralno suprotnim, sjetnim Helicopter i Sailing, pjesmama o izolaciji i usamljenosti, nečemu u čemu je Cox zasigurno stručnjak. Dok pjeva You learn to accept whatever you can get, ne možete se ne zamisliti nad tom višeznačnosti – znači li to naučiti iskoristiti prilike koje vam život pruža ili naučiti odustajati od onoga što zapravo želite?
Instrumentalno, Deerhunter proširuju svoju paletu u smjerovima koje je nemoguće predvidjeti. Cox je, slušajući reizdanje Exile on Main Street, zaključio da je saksofon kul i Deerhunter su ga iznenađujuće uspješno uspjeli uklopiti u vrtlog klavijatura, bučnih gitara i shoegazerskih, potopljenih vokala u «Coronado». Ono što također iznenađuje jeste činjenica da onu glavnu stvarčinu u pravom Deerhunter stilu ovoga puta ne potpisuje Cox, već njegov kolega iz benda Lockett Pundt Desire Lines je sa svojim briljantnim psihodeličnim gitarskim dionicama jedna od najboljih stvari koje sam imala prilike čuti ove godine i najbolji dokaz potencijala tog partnerstva. Cox zatvara album svojom posvetom preminulom prijatelju i kolegi Jayu Reatardu, kojeg je imala prilike upoznati i zagrebačka publika, iako je He Would Have Laughed prekriptična da bi se to dalo zaključiti, a elektro-akustična ljepota same glazbe čini se više kao slavljenje života.
Zapamtite ime Deerhunter. Čut ćemo ih još, i to, sudeći po njihovoj hiperproduktivnosti, vrlo brzo, u nekoj novoj hipnotičkoj reinkarnaciji.
Danaja Glavičić
