facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Omens


Bookmark

Data

Released Travanj 2020
Format Albumi
Vrsta / Alternative rock / Psychedelic rock / Progressive Rock
Dodano Četvrtak, 21 Svi 2020
Žanr Rock
Length 55:22
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2020
Država Europa
Etiketa Stickman Records
Catalog Number Psychobabble 110
Edition details objavljeno: 24.4.2020., producent: Peter Deimel; snimano: Studio Black Box, Noyant-La-Gravoyère, France
Tags Elder Peter Deimel Stickman Records

Review

Vječna, nikad dokazana dilema što je bilo prije - jaje ili kokoš, imala bi jednu od brojnih varijacija na tu temu u pitanju: što je bilo prije, pjesnik-glazbenik ili glazbenik-pjesnik?

Bezbroj je primjera kroz povijest suvremene glazbe, točnije njene rock inačice da su se pjesnici promovirali svoju poetiku šlepajući se debelo uz podršku glazbe, ali i obrnuto.

Treba iskreno napomenuti zaista sjajne primjere normalne kohabitacije između ove dvije umjetnosti kroz likove i djela Leonarda Cohena; Roberta Allena Zimmermana, aka Bob Dylana; John Lennona; Jim Morrisona; Lou Reeda; Patty Smith; Arsena Dedića; Darka Rundeka...

Elder nemaju takvih problema, njihovi versi ne predstavljaju lizanje emocionalnih rana, evokaciju zanesenih sjećanja, mistične preokupacije, avanture sa sumornim likovima, kroz njihovu poetiku ne stupaju ni bijeli ni crni anđeli – njihovi versi su prisutni samo zbog izbjegavanja svrstavanja njihove glazbe u isključivo instrumentalnu.

A instrumentalna podloga u njihovim pjesmama njihov je forte. Instrumentalna podloga koja otvara vrata za velike proporcije koje sasvim zastrašujuće i intezivno, s nevjerojatnom lakoćom, bez ikakvog skretanja stvaraju rekao bih, jedinstvenu slojevitost apsolutno lišenu, za ovakav glazbeni izričaj uobičajene pompoznosti.

Elder dolaze iz Bostona u sastavu: Nicholas DiSalvo (vokal, gitare, klavijature); Jack Donovan (bas); Michael Risberg (gitare, klavijature) i George Edert na udaraljkama; a njihovu glazbu je najbolje opisati kao mješavinu psihodelično/progresivnih/heavyrock jedinstvenih avantura. Njihova glazba ne poseže za vizualnim efektima, teatralnost tu ne stanuje, fokus je usmjeren isključivo na kvalitetno sviranje u kojem često dominiraju „sukobi“ dvaju gitara (Wishbone Ash?), masno sviranje na basu, svrsihodno bubnjanje i sasvim promjereno korištenje sinti zvukova.

Za iste je dobrim dijelom zadužen talijanski virtuoz Fabio Cuomo svojim suvislim sviranjem na Melotronu, Moogu i ostalim sinti inačicama kojima je evocirao uspomene na Keith Emersona i Rick Wakemana.

Siguran sam da će mnogi od vas prepoznati u tragovima oslananje na glazbu iz sedamdesestih godina koju su suvereno promovirali Genesis, Yes, King Crimson ili PFM.

Mješajući više glabenih postulata iz tog doba Elder su sve to dodatno boldali čvrstim heavy/hard rock pasažima, pa su tako napravili značajan domašaj u osvježavanju i nadogradnji tih pomalo klasičnih utjecaja u kontekstu rocka, uz stidljivo zadiranje na teritorij jazza ili post rocka, ujedno nadogradnjom istih izvrsnim riffovima.

Za Elder se može pouzdano reći da su majstori dugih pjesama koje predstavljaju male simfonijske uratke za čije je doziranje potrebna objektivnost da ne bi prerasle u jedinstvenu dosadu. Ovaj album u svom ukupnom trajanju od skoro sat vremena sadrži svega pet pjesama, neobično bogato produciranih, slojevito aranžiranih i nadasve obilježenih odličnom i postojanom svirkom koja je odraz nepobitnog samopouzdanja svih članova benda.

Centralno mjesto albuma sasvim sigurno pripada „Halcyonu“, uratku o kojem bi se dalo dosta pričati, isključivo u pozitivnom kontekstu.

Njihov peti po redu album zasigurno ne predstavlja tajnovito remek djelo, na njemu je odbačena pomalo plastičnost rocka u korist bajkovitih, sasvim transparentnih glazbenih silueta koje u konačnici tvore zaista reprezentativan poziv za opetovanim slušanjem ovog ipak „malog“ bisera. Moral benda pojačan je odličnim odzivom kako kritike, naročito auditorija kojem je trendovsko poimanje američke glazbene scene (makar jednom dijelu) opasno počelo ići na nerve.

Negdje pročitah da je „Omens“ za Elder ono što je „Meddle“ bio za Pink Floyde.

Je li onda „Omens“ relikt prošlosti?

Ni slučajno, uostalom provjerite, nećete požaliti.

Đorđe Škarica

Hits 90

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42