Review
Poželjno je, ujedno i kontraproduktivno imati uzor. Ovisi o tome koliko te uzor nadahnjuje, odnosno koliko ga pokušavaš oponašati. Uzor je naročito u glazbi oduvijek bio sklizak teren na kojem je za objektivan uspjeh trebalo posjedovati veliku dozu samokontrole.
Dok je za jedne oponašanje najobičnije laskanje, drugima to ne smeta uz napomenu da se tada oponaša ono najbolje.
E pa gdje se tu između ove dvije tvrdnje smjestio bend Elbow?
Nikada nisu skrivali svoj uzor, uzor koji je ostavio neizbrisivog traga u britanskoj, ujedno i svjetskoj progresivnoj glazbenoj sceni. Uzor dobro znan pod imenom Genesis.
Uspoređivanje Elbow sa Genesis u svakom pogledu (kompozitorski, scenski, instrumentalno, produkcijski, bila bi ipak blasfemija. Moram priznati da prilikom recenzije njihovog prethodnog albuma „Little Fictions“ nisam bio niti malo blagonaklonjen, prevladavala je velika doza indiferentnosti, što je ponekad pogubnije od prezira. No kako je moralno, ljudski pružati drugu šansu, eto ja to radim u recenziji njihovog zadnjeg uratka, indikativnog naslova (u slobodnom prijevodu mogli bi ga „krstiti“ kao Desni i Lijevi) što je možda i bila bendovska intencija izražena kroz stihovnu komponentu albuma sa temama Brexita, socijalnih i političkih prilika kroz koje prolazi ne baš sretna britanska javnost, kao uostalom i svjetska. Zaista pohvale za njihov pjesnički aktivizam.
Sva sreća za oni nemaju partizana i ustaša, naslov bi tek onda bio višedimenzionalan. Ima u njihovim libretima i mjesta za intimne, ne baš optimistične priče koje zaokružuju pomalo tešku atmosferu pjesama. Svi oni koji preferiraju libreta u odnosu na glazbu sigurno će apostrofirati upravo pjesničku dimenziju ovog uratka.
Dobri, ali i oni prosječni konzumenti rocka nedvojbeno s lakoćom mogu pronaći paralelu između vokala Guya Garveja i jednog i jedinog Petera Gabriela, sličnost koju Guy ponekad i apostrofira i koje se, objektivno i ne treba sramiti.
Što se instrumentalne komponente tiče treba istaknuti urednu dosljednost atmosfere ukupnog materijala, atmosferu koja neće pripasti stadionskom auditoriju, glazba je ovo koja će se slušati u intimnijim trenucima i prostorima, ostavlja pri tome osjećaj ugodne uljuljanosti kroz fino satkane pozadinske klavijaturske freske ( to je maestralno znao „odraditi“ Tony Banks iz gore spomenutih Genesis) te sa nenametljivom gitarom Marka Pottera. Iako se na momente može uočiti linearnost pjesama, ipak treba kazati da je u ovom slučaju njihova glazba promjenjiv oblak koji je uvijek isti i nikada nije isti.
Iz takvog oblaka snažno i drugačije iskače i udara svojom moćnom bas linijom otvarajuća „Dexter & Sinisters“ koja na momente posjeduje konotacije na atonalne skale benda Yes, a zbog vokalne partiture gostujuće Jesce Hoop „daje“ malo na Pink Floyde i njihovu „The Great Gig In The Sky“. Ništa loše, dapače, ovo je pjesma koja se rado opetovano sluša. Generalno, objašnjavanjem što pjesma kaže ne može se predstaviti što ona jest, stoga volume na maximum i uživajte u sedam i kusur minuta.
„Seven Veils“ nam otkriva njihovu sposobnost pisanja lijepih balada, neizostavnih komponenti bilo kojeg albuma sa finim gitarskim tonovima, pjesma koju bi s lakoćom pripisali Peter Gabrielu. Na nju se pametno nastavlja, skroz apokaliptična „Empires“ sa jasnom porukom kuda bi nas ljudske slabosti, sa istaknutom pohlepom mogle odvesti.
„Deronda Way“ počinje obećavajućim instrumentalnim introm , a nastavak nas nedvojbeno odvodi u harmonijski teritorij rezerviran za „moćnu gomilicu“ - majstore višeglasja – CSNY.
„Weigtless“ još jedna pamtljiva, osjećajna balada pametno je odabrana za završetak ove ugodne priče.
Što reći na kraju, osim da su se Elbow propisno opoštenili. Znali su što žele, mogu, i to su dokazali sasvim pristojnim vokalnom- instrumentalnom-poetskom ambalažom na koju trebaju biti ponosni i koja bi im mogla biti putokaz u narednim avanturama.
Đorđe Škarica
/
« Little Fictions 
