Review
Gazpacho je bend koji dolazi iz Norveške i u raznim oblicima postoji još od 1996. godine, ali diskografski ozbiljno aktivni počinju biti tek od 2003. kada im izlazi prvi, pravi album Bravo. Do tada su participirali na par kompilacija i objavili jedan samoizdati CD kojim su pokušavali profilirati glazbeni smjer kojim će se kretati u budučnosti. U proteklih osam godina bili su prilični kreativni i produktivni, te su 2010. izdali već šesti studijski album u nizu -"Missa atropos".
Osnivači skupine i njezina autorska okosnica su Jan-Henrik Ohme (vokal); Jon-Arne Vilbo (gitare) i Thomas Andersen (klavijature), a dugi su niz godina paralelno bili aktivni i kroz Marillion cover bend u njihovom skandinavskom ogranku fun kluba. Upravo oni su im i znatno pomogli u samim počecima karijere (uloga predgrupe na turneji, distribucija i izdavanje, javna podrška…). Uostalom i naziv bendu su dali po pjesmi sa Afraid of sunlight albuma Marilliona. Svojevrsna (i neskrivena) fascinacija zvukom Marilliona (iz druge faze s Hogarthom) se od početaka definitivno čuje i prepoznaje u glazbi Gazpacha uz cjelokupno definiran glazbeni izričaj na tragu tzv. prog-rocka druge generacije i bendovima koji mu više ili manje pripadaju (Porcupine tree, The flower kings, Spock’s beard…).
Ipak, već nakon prvih albuma i turneja prilično lagano i relativno bezbolno su se rješavali utega tutorstva i kretali prema sve uspješnijoj, pravoj samostalnoj karijeri. Temeljni glazbeni smjer je u osnovi i dalje isti kao i prije prvijenca, ali znatno obogačen njihovim specifičnim i originalnim viđenjem glazbe i smjera u kojem se žele izražavati. U svakoj pjesmi se može u određenoj mjeri čuti i prisustvo raznih ostalih utjecaja rock velikana prošlosti (Pink Floyd,Yes), ali i aktualnih izvođaća sadašnjosti ( Radiohead,Muse…, pa čak i zemljaci A-ha). To ne znači da to rade u copy/paste maniri, nego kompiliraju u jednu zanimljivu i samo njihovu originalnu cjelinu po kojoj postaju sve zapaženiji i prepoznatljiviji, a posljednih godina i komercijalno sve uspješniji.
Sadašnju postavu upotpunjuju još i Mikael Kromer (gitare,violina); Lars Erik Asp (bubnjevi), te Kristian Torp (bas) koji također daju svoj zapažen doprinos ukupnoj težnji grupe da glazbenu sliku naprave još raskošnijom i korektnijom.
Kako su proteklih godina često izdavali albume, svaki od njih je bio popraćen i sve većim i produkcijski bogatijim nastupima na turnejama koje posjećuje i sve brojnija publika. To su i dalje nastupi uglavnom u klubovima i manjim, ali ipak u većini rasprodanim dvoranama, što su (kako sami spominju u nekim javnim istupima) do prije par godina samo sanjali i priželjkivali. Uz studijski album protekle godine objavili su i svoj prvi live CD "A Night At Loreley" s nastupa na ljetnom festivalu 2009, pa je pomalo iznenađujuće da su odmah potom ove 2011. izdali i, istina limitirano, novo "živo" izdanje jednostavno nazvano "London" s koncerta u Dingwalls dvorani tijekom promocije aktualnog uratka na "Missa Atropos Tour 2011".
To je dvostruka CD snimka cijelog tadašnjeg nastupa i kroz koju se definitivno može osjetiti atmosfera i ugođaj kakav je na njemu vladao. Kako je koncert bio promocija posljednjega albuma tako je i materijal s njega dominantan na oba CD-a, točnije otprilike njihovih prvih polovica. Ostatak je "popunjen" pjesmama s dva prethodna albuma, dakle prvi dio diskografske karijere je na ovome nastupu izostavljen.Definitivno šteta, ali kako je ovo ipak, pomalo neslužbeno, limitirano izdanje, a na prethodnome koncertnom albumu presjek karijere je cjelovitiji, taj nedostatak nema negativan predznak.
Upravo suprotno, odabir pjesama samo s posljednjih izdanja daje ukupnoj snimci posebnu smirenu ujednačenost jer su baš na njima prostor dobile više lagane, atmosferične skladbe koje su se idealno uklopile u prostor u kojem su izvođene, a što se može čuti i po reakciji publike koja je kroz cijelu snimku prisutna. Nisu to gromoglasne ovacije jer je i publika bila brojčano limitirana, ali zadovoljstvo prisutnih se svakako osjeti. To se posebno čuje kod izvedbi ambijentalnih i pomalo mističnih Mass for Atropos (I i II), Missa Atropos i završne Winter is Never , iako zasigurno ne zaostaju niti npr. melodične Desert Flight, Vera ili River. I sve ostale pjesme kvalitativno su dosta ujednačene i uz izvrsnu, uigranu svirku cijelog benda zvučna slika koncertnog nastupa, pa tako i ovog CD-a je vrlo pozitivna.
Ukupan dojam koji ovaj album, objavljen u ograničenoj tiraži, ostavlja je vrlo dobro dokumentarističko predstavljanje sada već definitivno autorski i izvođački zrelog benda u realnom, objektivnom svijetlu bez većih ušminkavanja i produkcijskih pretjerivanja.
Gazpacho su izrasli u grupu koja sigurno u budućnosti može uz bolju i češću prisutnost u medijima i uz odgovarajuću distribuciju očekivati sve veće tiraže uz nastupe po dvoranama u koje će stati i višestruko brojnija publika od dosadašnje. Da li su ovakva predviđanja realna djelom bi se moglo provjeriti već ove godine jer je za 27.02.2012. najavljen i njihov sedmi studijski album "March of Ghosts". Vjerujem da se možemo već unaprijed veseliti u išćekivanju novog niza kvalitetnih pjesama na kakve nas je ovaj bend već naviknuo.
Robert Trošelj
/
