A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Bolero


Bookmark

Data

Released 1985
Format Albumi
Vrsta / Alternative rock / Novi val / Post-punk / Alternative/Indie Rock
Dodano Petak, 24 Studeni 2023
Žanr Pop-Rock
Length 34:06
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 2023
Država Hrvatska
Etiketa Jugoton / Croatia Records
Catalog Number LSY 63235 / LP 6162512
Edition details objavljeno: 1985 (izvorno) i 9. 8. 2023. (reizdanje), producenti: Mitar Subotić i Dragan Čačinović; snimano: Studio SIM, Zagreb
Tags Croatia Records Jugoton Haustor Dragan Čačinović Mitar Subotić

Review

Croatia Records, izdavačka kuća, pravna nasljednica nekadašnjeg Jugotona, svako malo iznenađuje diskofile vinilnim reizdanjima albuma iz svoje bogate arhive. Vjerojatno najveći izdavač na prostoru nekadašnje Jugoslavije svoju je seriju vinilnih reizdanja studijskih albuma grupe Haustor, kultnog zagrebačkog sastava s početka osamdesetih dopunila njihovim trećim albumom „Bolero“. Naime, nakon istoimenog prvijenca ove grupe a potom i njihovog drugog albuma „Treći svijet“, logičnim slijedom na red je došao i ovaj album.

„Bolero“ je idejno i zvukom bitno različit od svojih prethodnika, a to nimalo ne čudi s obzirom da je to bio prvi album napravljen bez Srđana Sachera, basista i autora pjesama, uz Darka Rundeka jednog od osnivača ove grupe. Sacherove su pjesme obilježile prvu etapu njihova rada i ovaj je album na kojemu se nalazi osam autorskih Rundekovih pjesama početak je druge polovice njihovog opusa. Produkcijski, aranžerski i skladateljski pomak je u odnosu na sve što je Haustor ranije radio. Iako je ovaj sastav od samoga početka bio spoj glazbe i teatra odnosno glume, na ovome se albumu Rundek više usmjerio prema filmu odabravši žanr svoje i, vjerojatno, mladosti mnogih generacija – westernu.

Novo izdanje je bogato opremljeno: omotnica je na preklop, s lijeve strane se nalaze svi podatci o brojnim suradnici na albumu, a s desne tekstovi svih pjesama. Osim koda za besplatni download pjesama u mp3 izdanju, možemo uživati u lijepo dizajniranom prilogu koji sadrži rijetke neobjavljene slike i popratne tekstove autora Miljenka Jergovića, Aleksandra Dragaša, Zorana Stajčića i Petra Janjatovića. Stoga ću se za početak osvrnuti na napisane tekstove.
Prvi dio svog duhovito naslovljenog teksta „Niz polje idu, babo, Sejmeni“, književnik Miljenko Jergović, započinje podsjećanjem na prethodne albume. Kaže da su oba bila putopisna: prvi na lokalnoj, onoj zagrebačkoj, a drugi na svjetskoj razini, jer je bio usmjeren prema Africi i državama Trećeg svijeta. Priznaje da ga je album „Bolero“ na prvu iritirao svojom produkcijom, ali kaže da je u cjelini ovo, u stvari, tužan album., iako je nastao u vrijeme kada se raspad Jugoslavije još nije niti naslućivao. Osam Rundekovih pjesama prema Jergoviću ne čine „monolitnu cjelinu“, a među njima ističe se „Ena“, hit koji je opsjedao svejugoslavenski radijski eter i kojega smatra „soundtrackom naše društveno-političke transformacije i intimne propasti“. Za Rundeka kaže da nije storyteller, jer njegove pjesme kao da su „iskinute iz neke priče“. Više su kao neke bilješke i skice s kojima računa upravo na slušateljevu maštu. Za album tvrdi da je u stvari „lažni kaubojac, urbani film čiji glavni junak živi kao lik iz vesterna“ te da se danas „Bolero“ može slušati na dva načina: kao Rundekov vremenski stroj i kao muzika koja je stvorena sad i nije postojala nikada prije. Posebno se osvrće na pjesmu „Sejmeni“ koja ga asocira na onu „Niz polje idu, babo, sejmeni“, sevdalinku koju su nekad pjevali Safet Isović i Josipa Lisac. Sejmeni su ondje bili plaćenici, legionari koji u vladarevo ime guše pobunu. Stoga smatra da ova pjesma duhom pobune i otpora više pripada „Trećem svijetu“. Na kraju, svoj tekst zaključuje da su „u gotovo proteklih četiri desetljeća ove pjesme rasle kroz vrijeme, preoblikovale se i nadopričavale mimo volje onoga tko ih je napisao i otpjevao“. Osobno, ne slažem se gotovo s ničim od navedenog, ali o tome ću napisati nešto više kasnije.

Aleksandar Dragaš, rock analitičar (kako bi Arsen rekao) „opće prakse“, svoj je tekst naslovio „Gorko-slatki koktel lokalnog Weltschmerza i žudnje za dalekim krajevima“. I on započinje s osobnim opisom da je u vrijeme kada je album nastao bio u JNA, a tu „robiju“ članovi Haustora odradili su 1982. godine. „Treći svijet“ smatra „najimpresivnijim izdanjem ovog benda“. Opisuje turbulencije koje su se dogodile u bendu: Sacher je nakon trzavica s Rundekom napustio bend pa je Darko odsvirao i bas dionice, bubnjeve Srđana Gulića zamijenila je ritam mašina, ali su ostali Damir Prica Capri (saksofon) i Zoran Zajec (gitara), a u realizaciju albuma uskočili su još i Jura Novoselić (saksofon, sintesajzer), Rastko Milošev (gitara), Nikola Santro (trombon), Igor Pavlica (truba) i Neven Frangeš (klavijature) te kao gosti Rade Šerbedžija i Anja Šovagović. Rundek se po Dragašu ovim albumom autorski dokazao da može bez Sachera, kao što je i ovaj to učinio s Vješticama. Dragaš logično ovaj album povezuje s world musicom, nabraja hitove, kaže da se Rundek uživio u rolu Corta Maltesea. U tekstu zaključuje da Haustor nema slabog albuma u svojoj karijeri te da je „Rundek i nakon Haustora od svih aktera novog vala ostao najkreativniji i najdojmljiviji, jedini koji ne živi na staroj slavi“. Ipak, upravo u ovoj zadnjoj rečenici čini mi se da je Dragaš pretjerao, jer s jedne strane treba uzeti u obzir da neki od tih „aktera“ više nisu među živima, a neki su nastavili stvarati i dalje (Električni orgazam, Koja i Disciplina kičme). Također, neki (primjerice Vinko Barić) smatraju da je novi val trajao i do 1987. tako da bi je popis aktivnih mnogo duži (Boa, Grč, Let 2/Let 3 itd). Također, smatram da ni Rundek ni Sacher nisu nikome ništa trebali autorski dokazivati: započeli su zajedno stvarati glazbu, ali su se s vremenom razvijali u različitim smjerovima pa su se isto tako logično i razišli.

U prilogu se nalaze još dva teksta: jedan je Zorana Stajčića s naslovom „Sad je vrijeme (za to)“ i Petra Janjatovića „Tako gizdav i jak“. U oba slučaja naslove su posudili iz Rundekovih pjesama s ovog albuma. Autor prvog od navedenih tekstova smatra da je ovo pravi newaveovski (a ne novovalni) album Haustora i produkt zvuka osamdesetih, vremena kad se, kako Stajčić kaže „Bowie preodjenuo u kicoša i snimio album 'Let's Dance'“ te da je ovo u stvari tradicionalni jugoslavenski odjek onoga što se događalo u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zanemarivši usporedbu Bowieja s kicošem (!), pripomenut ću da Stajčić u tekstu sasvim nepotrebno nagomilava faktografiju o tome tko je sve sudjelovao na stvaranju albuma (jer Dragaš je to već ionako napisao), kao i analizu „Sejmena“ o kojima je pisao Jergović. Iznosi svoju ocjenu o tome da na albumu ima pet dobrih od ukupno osam pjesama (i na svoj odabir ima potpuno pravo), ali iz onoga što je napisao ispada da „Bolero“, „Take Money and Run“ i „Ja želim“ nisu dobre pjesme. I tu se našao na vrlo tankom ledu. S druge pak strane, autor drugog teksta Petar Janjatović sasvim dobro primjećuje da ponovno slušanje „Bolera“ danas zvuči još bolje nego prije. Daje kratke i suštinske analize pjesama, dobro primjećuje da su gitare na albumu potpuno drugačije od onih ranijih, raznovrsne i dobro uklopljene, a zadivljen je i produkcijom koja djeluje tako svježe i danas. Pred kraj svoga teksta osvrće se i na novija gostovanja Rundeka u Beogradu i Srbiji gdje je uvijek, kako kaže, srdačno primljen. Doduše, zaboravio je Janjatović na onaj incident kada su Rundeka na ulici 2005. napali neki huligani te nakon povika „Ustašo! Ustašo!“ pretukli i pritom mu slomili prst desne šake, ali čemu se toga prisjećati kada je i Rundek na to vjerojatno zaboravio. Bolje je spominjati rasprodane dvorane i dobru prođu Rundekovih CD-a na piratskom tržištu. Ono s čime će se svatko složiti, svakako je Janjatovićev zaključak: „Album 'Bolero' dugo živi i bori se jer nije rađen po principu 'take the money and the run'. Pravljen je zaneseno s ljubavlju, za budućnost.“

Kao i obično, svatko ima pravo na svoj doživljaj nekoga albuma pa tako i svi navedeni autori. Veličina pravog umjetničkog djela očituje se u mogućnosti višestrukih i različitih interpretacija. Ipak, čini mi se da je ovdje nedostajala jedna čvršća urednička „metlica“ koja bi uklonila ili barem nekako neutralizirala suvišna preklapanja.

A sad malo mojih osobnih impresija. Usudio bih se za početak reći da je „Bolero“ konceptualni album. Iako je podijeljen u niz priča sve su povezane u tematsku cjelinu i obrađuju temu otuđenosti pojedinca i njegove borbe za društvenu i osobnu slobodu. Ploču otvara istoimena pjesma koja stvara intrigantnu potrebnu atmosferu napetosti noći. U toj noći ritam izaziva pojedinca da se priključi masi osoba „čudnih lica“ koje „idu niz ulice“ i „gledaju čudno bistro“. Utopljenost u gomilu stvara kod njega lažan osjećaj pripadnosti grupi koja ga poziva na ples „čudnog ritma“ (bolera) koji simbolizira ustaljene norme. Pojedinac konstatira da svatko ima ritam i pita se je li upravo taj ritam ujedno i njegov. Već u „Eni“, idućoj pjesmi, saznajemo da junaku priče kao izlaz iz gomile (koja u stvari poziva na konflikt) može poslužiti put k ženi koja ga privlači, ali je ipak posesivna pa mu stoga i ne nudi neko mirno utočište. Ipak, čak i takva, još je u njegovim snovima te on traži i prima informacije o dotičnoj prema kojoj očito osjeća stanovitu ambivalentnost. Ona je također, s druge strane, na određeni način obilježena njime kao „plava sjena u crnim očima“. U idućoj pjesmi saznajemo da živimo u svijetu u kojemu „hodamo po crti, u kojoj nestaju ljudi i lica, čitava ulica“ i polako tonemo u mrak u kojemu se vide samo „plavi prozori“ osvjetljeni svjetlom televizijskih prijamnika, simbola globalizacije i povezanosti u stanju općeg otuđenja. I čovjek postaje „TV man“, onaj kojemu jedino ljubav daje krila, visinu i snagu za oblik otpora ovakvome stanju. Moć koju osjećamo daje nam odvažnost da se odupremo i krenemo u sukob sa „Sejmenima“ koji nam žele nametnuti svoju volju, okove i lance. Ima ih mnogo, naoružani su, ali smo spremni izaći na barikade i reći im revolucionarnu „No pasaran“. Jer, kako kaže “sad je vrijeme za to“.

S druge pak strane (ploče), nemamo se zbog čega kajati, osvrtati, niti žaliti za ičim što smo učinili, jer „sve što smo učinili, učinili smo dobro“. Možda treba poslušati savjet starijih, uzeti novac i bježati („Take Money and Run“), upravo onako kao u nekom westernu, zajahati konja prema „Rio Grande“, rijeci koja nam nudi sigurnost s one strane zakona. No, jedno je savjet, a drugo želja. A želju saznajemo u pjesmi „Ja želim“. Junak priče želi „tako smiješno malo u par njenih osmijeha sve bi stalo“, ali to ne može ostvariti i kuda god da krene nosi „noć u očima“ i nosi „led u grudima“. Tako da je okršaj neminovan. I zbog toga preuzima ulogu „Šejna“, western junaka koji živi život koji „nije birao sam“ i mašta o „suhom vjetru s juga“ te izlazi na ulicu i bori se. Onako, sa svim normama, ograničenjima, šablonama i problemima svoje svakodnevice. I nakraju iz borbe očito izlazi kao pobjednik, jer posljednja pjesma na ploči - „Šal od svile“, prava je oda slobodi. Čak i ako zaključiš da si bio „pogrešan kad si joj stavio ruku na rame“ ili kad „ispod svih tih zastava što vijore svud oko nas“ shvatiš da „ne postoji mjesto gdje možeš stati visoko dignutih ruku i pjevati našu pjesmu“. Ova pjesma ne samo da je vrhunac cijeloga albuma nego lako moguće i najljepša pjesma koju je Darko Rundek ikada napisao.

Svatko tko se bavi glazbom zaključit će da Haustor nije imao lošeg albuma. I svaki njihov album je priča za sebe. Prvi je imao odlične pjesme, ali nešto slabiju produkciju, dok je drugi bio produkcijski dotjeran, ali se tematski pomalo rasplinuo. Ovaj treći, „Bolero“, po meni je remek-djelo i vrhunac karijere Haustora, jer ima svoju priču, hit nad hitovima („Enu“) i čitav niz sjajnih pjesama, bez ijedne suvišne koja je ostala visjeti u zraku. Produkcijski je moderan, s elementima kristalno čistog pop zvuka, s dovoljno 'rastrzanih' gitara da bi i dalje imao svojevrstan oslonac na alternativi, a istovremeno ima i sasvim novo ubacivanje „rapa“ dotad nepoznatog na našim prostorima. On je svojim zvukom sukus osamdesetih, zamišljen kao kratkometražni film, s tekstualno inteligentnim naznakama svih društvenih kriza koje će se pojaviti u kasnijem razdoblju.

I zbog svega navedenog, bez imalo pretjerivanja, posebno uz ovako dobru opremu, svakako je zaslužio počasno mjesto u diskografiji ovih prostora.

Ivan Dukić

Hits 246
Treći svijet « Treći svijet Haustor Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



The Dire Straits Experience podigli na noge ispunjeni Lisinski


Rock propovijed: Goran Bare i Majke u Vintage Industrial Baru


Matijine vile igrom osvojile Tvornicu


Flaner i Colostrum razbudili Klub kulture


Hali Gali tulum u AKC Attack!


Održan je 3. Superval u Vintage Industrial Baru


Avalanche Kaito: Glazbena lavina u Močvari


Antun IDEM u Très Chic Caféu


U Lisinskom izveden sjajan balet Romeo i Julia


Sve samo ne Luzeri u Klubu kulture


Prigušeni taktovi glazbenog „fusiona“ Chuia u pulskom Kotaču


Josipa Lisac obilježila 50 godina "Dnevnika jedne ljubavi"


Švesterovo u Tvornici


Moćan i energičan Zoster rasplamsao Tvornicu


Sunnysiders u SAX!-u promovirali album "27 Stitches"


KBO! nastupio u Tvornici


U lisinskom održan Symphonika On The Rock


Galerija fotografija: (ne)normalni u Tvornici


Bezvremenska Natali Dizdar nastupila u Petom kupeu