facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Sve bio je ritam

Bookmark

Data

Released Svi 2020
Format Albumi
Vrsta Beletristika
Dodano Srijeda, 01 Srpanj 2020
Žanr Književnost
Broj diskova 1
Edition date Svi 2020
Država Hrvatska
Etiketa Sandorf
Catalog Number 978-953-351-212-9
Edition details 123 stranice, meki uvez, dimenzije 17x23,5, ilustrator: Davor Schunk
Tags Boris Leiner

Review

Priznat ću da me sama najava knjige priča i crtica Borisa Leinera ispunila veselim iščekivanjem i napetim nestrpljenjem. Želio sam je što je prije pročitati. Ne samo zato što je Azra dio moje mladosti već i zbog toga što Leinera mnogi na ovim prostorima smatraju jednim od najvećih bubnjara. I očekivao sam da to neće biti novinarski pisana, suhoparna pričica, već da će biti miješano i sočno s mnogo boja i okusa kao najmaštovitija voćna salata.

Knjiga je koncipirana kao skup priča tematski svrstanih u nekoliko pretinaca ili poglavlja. Prvi s podnaslovom „Životinje“ donosi Borisove uspomene na kućne ljubimce i njihove uglavnom tužne sudbine, koje su obilježile njegovo djetinjstvo, mladost i stvaralaštvo. Duhovit set priča započinje s picajzlama koje je kao dijete pokupio na nekom bazenu, a onda se nižu dogodovštine hrčkice Cecilije koja se overdozirana čokoladnim pralinama sunovratila kroz prozor s trećeg kata, papagaj Kuki koji je ostavio perje u nekoj vrućoj juhi, miševi koji su grickali kablove njegove crvene bube, majmun Archie koji je Borisa gađao kakicama i prirodno izvodio „majmunarije“, te na kraju opaki, zlonamjerni stršljeni koji su izboli Maxa u kući u kojoj su probe održavale Vještice.

Drugi dio s podnaslovom „Azra“ vjerojatno je čitateljstvu najintrigantniji. Priču o bendu Boris započinje svojim neslavnim izbacivanjem kojega je Johnny obavio preko, posrednika, kako Leiner kaže, „teklića Jurice Pađena“. Zatim, kreće sa svojim prisjećanjem kako je bend osnovan. Premda su obojica živjeli u Novom Zagrebu, prvi sastanak Johnnyja i Borisa dogodio se na okretištu tramvaja u Črnomercu. Probu su imali bez ozbiljnih instrumenata: Johnny je udarao po akustičnjaku, dok je Boris pletaćim iglama po novinama i jastucima. „Bez Johnnyja mene ne bi bilo na glazbenoj mapi“, ovdje i na više drugih mjesta Boris izražava svoje poštovanje prema Johnnyju koji ga je fascinirao energijom te bio i ostao centralna figura njegova života. Prvi nastup Azra je imala u Ljubljani kao predgrupa grupe Aerodrom. Tada im je pjevač bio Srđan Jug, koji se na samom nastupu prestrašio jer su ga pankeri počeli onako uglađenog i zgodnog „hračkati“, pa se sakrio iza pojačala. I u tom je trenutku Johnny hrabro stao pred publiku i počeo pjevati. Slijedi niz pikantnih pa i lascivnih pričica o avanturama ove grupe koja je bila poznata po mnogobrojnim nastupima, ali i događajima u backstageu. Opisuje i muke s menadžerom koji je iz grupe nemilice „cijedio lovu“. Iznosi i detalj rušenja pozornice prilikom nastupa u Osijeku pri čemu srećom nitko nije stradao, a koncert je na insistiranje nezaustavljivog Johnnyja morao biti održan. Pričica o tome „Kako je JNA zaustavila Azru“ poznata je čitateljima ovoga portala s promocije knjige, pa je nećemo ponavljati. Popularnost su potvrdili čestim nastupima u rasprodanom SKC-u u Beogradu. Spomenuo je da je nakon JNA basist Azre Mišo otišao tražiti spas svoje duše u sekti „Children of God“, ali to znamo i iz Hrnjakove knjige „Srce od zlata“. Tako je Azra postala dvojac i snimila sljedeća dva albuma „Kad fazani lete“ i „Krivo srastanje“. Leiner se ponovno divi Johnnyjevoj kreativnosti i energiji. Prvi dio albuma su snimili u Frankfurtu, a drugi u nizozemskom Arnhemu, u studiju Ante Cetinića. Ondje je Boris protiv svoje volje morao kuckati po ritam mašini. „Oprosti, Ante“, rekao mu je uvrijeđeno, „ja sam živi bubnjar, a ne šivaća mašina.“ Slijedi nekoliko zanimljivih i kratkih nizozemskih avantura: iskustava s prebrzom vožnjom, neregistriranom Peugeota kojega su dali policajcima da ga prepile na pola. U ovom Azrinom dijelu knjige došli smo i do Borisovog prisjećanja kad su o Johnnyjevom trošku snimili „It Ain't Like In the Movies At All“, albuma otpjevanog na, kako kaže Boris, „meksičkom engleskom“. Ovdje im se kao basist pridružio Stephen Kipp, soboslikar, čija je glavna preporuka za sviranje u Azri bila ta što je bio dečko Sylvije Kristel, glumice iz filmova „Emanuelle 1 & 2“. Po Johnnyjevoj zapovijedi, Boris je ploču trebao odnijeti na slušanje Micku Jaggeru, u čemu je Leiner i uspio.

Poglavlje o „Vješticama“ donosi niz zanimljivih detalja o grupi koja je svirala krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Srđana Sachera, pjevača i basistu ove grupe koji je ranije svirao u grupi Haustor, Boris opisuje kao „pjesničku dušu i neizlječivog sanjara“ koji je uz manu što je vegetarijanac imao i manu da je volio knjige više nego Boris žene. Vještice su doživjele debakl u splitskom klubu „Hollywood“ gdje su rastjerali goste pa su im prekinuli nastup. Boris opisuje i kako su putovali u Kopenhagen, boravili u Christiani, zatim je opisao svoje dane u istočnom Berlinu. Ondje je svirao u bendu koji je izvodio pjesme na tvrdom engleskom. Donosi neke detalje o projektu „Ko to tamo pjeva?“ koji se pjesmom borio protiv rata na Balkanu.

Zgodno je poglavlje „Putovanja“ u kojemu doznajemo niz Borisovih avantura iz Praga, Berlina i Pariza. U Parizu je sklepao neki bend s Rundekom i u samo 10 dana uvježbao repertoar Haustora uz nekoliko pridodanih pjesama Azre te oduševio u dvije večeri prepuni klub nekoga Crnogorca. U Lisabonu je nastupio s Labin Art Expressom, pri čemu je gitaru svirao Massimo Savić.

Poglavlje „Modeli“ donosi niz zanimljivih priča. Primjerice, kako je Rundek za okladu pojeo čašu, kako je Trooly dobio nadimak i što je učinio s čokoladnom bombonijerom, a odao je čitateljstvu i na koji je način Malnar uvijek znao dobiti što je htio. Desetak godina grupe Šo! Mazgoon pronašlo je skromno mjesto u nekoliko pričica.

Osobno mi je najduhovitiji upravo ovaj zadnji dio knjige s podnaslovom „Crtice“. Između ostalog, Boris se prisjetio kako im je nastup u Prištini najavljen na plakatu kao „Azra i orkestar“, zbog čega su ih pitali: „Pobogu, gde je pevaljka?“ U crticama opet ima Troolog, Davorina Bogovića, ali i Alke, Josipe i Arsena.

Knjiga je pisana jednostavnim, duhovitim i pristupačnim stilom. Ima detalja, ali se ne bi trebalo loviti za faktografiju, jer je nastala u oblacima raznih opijata koji se u mnogim dijelovima knjigu spominju. Vizualno je bogato ilustrirana mnoštvom vrlo kvalitetnih crteža koje je napravio Davor Schunk, iskusni crtač i grafički dizajner. Urednici knjige su Jasminka Mitrić i Ivan Sršen, a objavljena je u izdanju Sandorfa. Na predstavljanju knjige, Boris ju je sažeo u tri riječi: „Seks, drugs & R'n'R“, a zatim se nasmijao i rekao da su to u stvari četiri. Naravno da ima ovdje nekoliko žalaca koje mogu povrijediti taštinu mnogih, ali kao što je urednica rekla na predstavljanju knjige: „Ovo je Borisova priča i on na nju ima pravo.“

Sve navedeno čini ovu knjigu interesantnom i, mogli bismo slobodno reći, nezaobilaznim štivom za svakoga glazbenog sladokusca i poštovatelja rock glazbe ovih prostora.

Ivan Dukić

Hits 277

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42