A Thousand Suns

Linkin Park pjeva o ratu, zavjerama i politici? Zašto ne. Uostalom, i Muse to rade, umirovljeni Nine Inch Nails su to radili, a trend maskiranja velikih svjetskih zavjera i (atomskih) ratova u pjesme je krenuo i prije nego što su ovdje spomenuti bendovi počeli. Nakon prvog preslušavanja albuma razočaranje, šok, tuga i nevjerica. Gdje je Crawling, gdje je Faint, gdje je Numb, Points Of Authority, Bleed It Out(...)?! Svi koji očekuju pjesme u (ovom) njihovom prepoznatljivom stilu će dići obrve i zapitati se Što je sad ovo?

 

Bend kojeg pratim od njegovog početka je snimio nešto što stilski i glazbeno ne prepoznajem, a s time je otišao toliko daleko da im u nekoliko navrata na albumu i vokali zvuče drugačije. Govori političara, puno dionica na klavijaturama, melankolija, tuga, bol, mračan ugođaj i tamna obojenost su prve asocijacije koje su mi pale napamet već napola preslušavanja albuma. Pri trećem i četvrtom slušanju već bolje počinje sjedati kao cjelina, što on i jest prema riječima njegovih stvaratelja, no usprkos svemu, ne mogu a da ne budem skeptična prema toj stoosamdesetstupnjevskoj promjeni stila. Kako? Zašto?

 

Da bi dala i razjasnila odgovore na ta, i još poneka pitanja koja sam se zapitala ja, a vjerojatno i mnogi njihovi obožavatelji diljem Lijepe naše (neki koncert uskoro, itko?) krećem ispočetka. Gotovo odmah poslije izlaska Minutes To Midnight, u 2008., su se dečki pokupili u studio i krenuli raditi na novom materijalu malo pomalo otkrivajući o čemu će se na novom albumu raditi. Album se nalazi pod producentskom palicom Mikea Shinode, čiju je većinu on kreativno razradio i osmislio njegov koncept. Veliki perfekcionist i producent koji ništa ne prepušta slučaju, u rijetkim izjavama za medije o novim materijalima je često naglašavao da ovo neće imati veze sa nijednim prijašnjim albumom i da će ih ovaj materijal, ako uspiju dobiti ono što su zamislili od njega, izdvojiti od svega snimljenog dosad. Koproducent albuma je Rick Rubin, jedno od najvećih imena u produkciji i dobitnik Grammyja 2008. za producenta godine. S njime su produljili suradnju nakon Minutes To Midnight u čijem je stvaranju također sudjelovao.

 

Osnovna razlika između ovog i prethodnih albuma je što ovaj put nema gotovo agresivne energije i prodornosti obilježene Chesterovim moćnim glasom upotpunjenim sa Shinodinim odlučnim i glasnim rimama. Ovaj put, Chester ne growla ni upola toliko jako, Mike je gotovo pa tih i mračan, a atmosfera instrumentalne pratnje ne zaostaje. 

 

Ime albuma, A Thousand Suns, dolazi od rečenice iz Hinduističkog Sanskrta koja prevedena na engleski jezik glasi If the radiance of a thousand suns were to burst at once into the sky, that would be like the splendor of the mighty one. Album otvara The Requiem, čija prva rečenica glasi God save us all; na koju se odmah nadovezuje The Radiance, instrumental upotpunjen intervjuom sa Robertom Oppenheimerom koji završava poznatim citatom Višne iz Hinduistučke skripte Bhagavad-Gita: Now I am become Death, the destroyer of all worlds. 

 

Dvije uvodne, ako se to tako može nazvati, pjesme, daju do znanja da se ovdje radi o albumu koji je spojen u cjelinu kroz svih 15 pjesama, i kroz čiju srž se protežu teme ratova, nuklearnih katastrofa i propadanja čovječanstva. Od svih pjesama, njih šest (uključujući gore navedene) su tematske poveznice u trajanju od najviše minutu i pol sa instrumentalnom podlogom, psihodeličnim glasovima koji pričaju o propadanju, umetnutim govorima političara (Martin Luther King Jr. u Wisdom, Justice and Love i Mario Savio u Wretches and Kings) ili zvukovima oružanih sukoba. U ostalih sedam pjesama gdje se ustvari nešto i pjeva su tekstovi uglavnom slične tematike; o gubitku, kraju, smrti, ali i spasenju i zajedništvu sa čestim spominjanjima Boga. 

 

Kroz album su mi za uho zapele Burning In The Skies, Robot Boy i Iridescent gdje Chester pjeva (da, on pjeva) u kojima su riječi o gubitku onoga što nismo ni zaslužili, snazi borbe i ne odustajanja te o odbacivanju tuge i frustracija, način njihove izvedbe i instrumentalna pratnja odlično uklopljeni u cjelinu. Linkin Park ne bi bio Linkin Park bez njegovog vrištanja u pjesmama koje je svoje mjesto našlo u pjesmama Blackout i Wretches And Kings. U The Catalyst najviše do izražaja dolazi usklađenost Mikeova i Chesterova glasa kroz dionice klavijatura i industrial zvukova. Jedina stvar koja je višak u albumu je The Messenger u kojoj Chester zvuči kao da će se rasplakati u vrištanju podrapanim glasom kojim izgovara jedan od stihova: Love will keep us alive(...). Previše emo čak i za mene.

 

Ne znam što su imali u glavi kada su pisali i skladali ove stihove, i od kritike koja je ovaj album prihvatila sa vrlo raznolikim sudovima moj je metafora. Naime, u današnje doba sveopćeg propadanja i uništavanja samih sebe, ljudi nisu svjesni koliko bi im pomoglo da se ponovno ujedine i da pokušaju spojiti komadiće svijeta kojeg uništavaju, usprkos rasnim, etničkim i vjerskim razlikama, koje su, uostalom, stvorili sami među sobom. Koliko će tome svemu pridonijeti jedan od mnogih albuma takve tematike? Vjerojatno malo ili nimalo, ali upozorenja nikad dovoljno. Pohvale na slanju takve vrste poruke kroz cijeli album, ali ovakav stil je za Linkin Park ipak previše mračan. U svakom slučaju će biti zanimljivo poslušati što će sljedeće napraviti.

 

Lahorka Lojen