Review
I evo ga, tu je Born This Way, tu je samoprozvani album desetljeća, album generacije. Lady GaGa imala je vrlo zaposlenu i odlično napravljenu promotivnu kampanju oko ovog albuma, tako da će njegov utjecaj, bar onaj medijski i prodajni, definitivno biti velik kao da je uistinu album generacije. Ukoliko ne računate The Fame Monster, ovo je njezin drugi studijski album i donosi 14 novih pjesama (17 na proširenoj ediciji), a najavljen je istoimenom pjesmom koja je postala GaGin najveći hit te drugim singlom, Judas kojeg je popratio jedan od najboljih spotova koje je GaGa napravila.
Iako su obje pjesme kvalitetom pomalo zakazale u odnosu na GaGine prethodne, bolje uratke, dobro je znati da su upravo one najslabije pjesme na albumu. Međutim, je li to dovoljno da ovo stvarno proglasimonajboljim Pop albumom od Thrillera, kako ga je GaGa prozvala?
Temeljna poruka albuma jednostavna je -Rođen/a sam ovako, želim slobodu, želim biti svoj/a, moram voljeti sebe bez obzira jesam li bijel/a, crn/a, gay, lezbijka, tranzvestit ili nešto deseto. I koliko god milijuna puta bila ponovljena kroz povijest glazbe, to i dalje ostaje lijepa poruka (A i dobar mamac za novo slušateljstvo i način ulizivanja LGTB zajednici).
Uvodni taktovi na sintesajzeru, nekoliko vrlo dobro napisanih stihova, a zatim veliki BUM u obliku refrena - Marry The Night otvara album u skoro epskom stilu. I ako vas je refren na prvo slušanje oduševio, pratite samo pjesmu kako dalje ide kako bi uistinu eksplodirala u obliku prijelaza. Sama pjesma ima futuristički pop instrumental, vokalno vuče na Whitney Houston, a tekstovno opisuje uzimanje života u svoje ruke i uživanje u noćnom provodu te je jedna od najboljih pjesama u GaGinoj karijeri. Slijedi Born This Way. Uz sve što dotična pjesma pokušava, ostaje samo nižerazredna kopija Madonnine Express Yourself pomiješane s malo Dance In The Dark sa GaGinog zadnjeg albuma. Jedna je od "najsigurnijih" pjesama na albumu i u njegov kontekst se, istina, uklapa dobro, no da je stvarno to pjesma koja je zaslužila biti prvi singl sa ovog albuma - definitivno ne.
Kako idemo kroz album, tako dolazimo doHair. Pjesma je to u maniri Brucea Springsteena na kojoj ćete čuti saksofon Clarencea Clemonsa i jedan od najboljih refrena u GaGinoj karijeri. Tekst o kosi kao ultimativnoj ekspresiji identiteta pojedinca i želji za slobodom pojedinca zapravo uspijeva onu temeljnu poruku albuma prezentirati puno bolje nego što je prvi singl ikad mogao. Pjesma ujedinjuje Pop, Dance i Rock elemente i definitivno treba biti odabrana za jedan od idućih singlova.
Americano je techno-mariachi bilingualna fuzija masivne produkcije. Kad kažem "masivna produkcija", to uistinu i mislim - produkcija doslovno pojede GaGin vokal (koji na dotičnoj pjesmi vuče na Edith Piaf), no to nekako pjesmi zapravo daje dodatnu čar. Zanimljiva naracija pjesme prati GaGu kako se zaljubljuje u djevojku u Kaliforniji, a ljubav im sprječava zakon države kojoj GaGa upućuje: I don't speak your language, I don't speak your Jesus Cristo, odnosno - ne slažem se s vašim zakonima ni shvaćanjem Boga.
Dvije najneobičnije pjesme ovog albuma zasigurno suGovernment Hooker i Scheiße. Government Hooker zvuči kao pjesma kakva bi svirala u nekakvom striptiz klubu, instrumental i tekst poprilično su "prljavi", a konstrukcija je pjesme izuzetno zanimljiva i inovativna u odnosu na tipične današnje pop pjesme.Scheiße započinje rečenicom I don't speak Germain, but I can if you like, nakon čega ćete čuti ponavljanje stihova pisanih na šest različitih jezikaa capella, kako bi se na kraju pjesma pretvorila u electrohouse monstruma divovskog refrena i poruke o osnaživanju pojedinca koji ima potencijal postati jedan od GaGinih najvećih hitova, a neobičnom lingvistikom nekako proširuje njene granice kao izvođača. Tu je, zatim i Highway Unicorn (Road To Love), pjesma apsolutno pretjerana u svemu, od teksta (zastava u grudnjaku, pištolji, krv dugine boje, jednorozi itd.) do produkcije u koju je stvarno sve nabacano, vokalnih efekata, orgulja na kralju pjesme i sličnog. Međutim, pjesma se uspijeva držati u praksi, i to jako dobro. Snažna je, dinamična, plesna, a opet sanjiva i slatka te je jedan od najbitnijih trenutaka ovog albuma kao cjeline.
Bad Kids zanimljiva jemetal-discoglazbena tvorevina s porukom podrške upućenom svim mladim pobunjenicima. Metal elemente možete još čuti i na uvodu Electric Chapel i inovativnoj Heavy Metal Lover. Na albumu ćete naći i brojne religijske reference - idealni primjer za ovo vam je drugi singl, Judas, nešto slabija verzija Bad Romancea i metafora za pomirenje sa vlastitom prošlošću, a još bolji je Bloody Mary, depresivna rave balada pjevana iz perspektive Marije Magdalene, s jezivim pizzicatouvodom i atmosferičnim vokalnim efektima. Religijske reference i ime Isusa Krista, osim na dotičnim pjesmama, čut ćete i na dobrom djelu ostatka albuma, nerijetko na trenutcima gdje one uopće nisu potrebne, no dobro, svi znamo da je to samo još jedan GaGin način privlačenja pažnje.
Malo po malo, dolazimo tako pred sam kraj albuma.Yoü And I epska je stadium-rock pjesma u maniri Queen (također ima i sample iz We Will Rock You, a Brian May svira gitaru), producirao ju je legendarni Robert "Mutt" John Lange i zapravo je prva GaGina rock balada za koju ne možete reći da ne valja. I prije je ona istraživala rock, uvijek su tu bili elementi, a nerijetko i cijele rock pjesme, no to jednostavno nikad nije zvučalo tako dobro kao na Yoü And I.
Album završava pjesmom The Edge Of Glory, i mislim da prikladniji (i bolji) način za završavanje albuma ne postoji. Dotična pjesma ima ogroman transcendentalan refren, spaja Pop, Rock i Dance elemente (kao iHair), a opet ćete čuti i Clarencea Clemonsa, koji ovaj put dobiva magični solo dio pred sam kraj pjesme. Realno, najbolja je to pjesma koju je GaGa ikad napravila, objedinjuje sve što ona je, a opet je puno više od toga.
Born This Way pohvalno je bogat elementima europske Pop glazbe (njemačka na Scheiße, britanska na Government Hooker, španjolska na Americano), vidljivo je da je sniman za vrijeme turneje, a korišteni su i razni strani jezici (japanski, talijanski, portugalski, njemački, francuski, španjolski). Također, stilovi variraju od klasičnog popa osamdesetih, preko electrohousea i techna i hair metala pa do countrya i glam rocka.
Born This Way nije album koji će promijeniti glazbu. Dobro, istina je da će pokrenuti neke nove trendove u mainstream popu, no to definitivno nije najbolji album ikad ili album generacije. No ipak, to je jednostavno fantastičan pop album na kojem tek rijetke pjesme po pop standardima danas zaslužuju manje od devetke ili desetke. Pokraj toliko površne i glupe pop glazbe danas, osvježavajuće je vidjeti kako je tu netko čija glazba ima neku supstancu ispod produkcije, čija glazba ima poruku, makar će vam prije nje u oko zapeti odjeća koju nosi osoba koja ju pjeva. Dakako, bit će tu i uvijek nezadovoljnih čangrizavaca kojima ovaj album nikad neće biti dobar jer im je loša sva pop glazba koja danas izlazi zato što jednostavno ne dostiže one ideale koji su bili značajni u osamdesetima, no njihovo mišljenje zapravo nije ni relevantno u zaključku - Born This Way je izuzetno kvalitetan, odličan album.
Mislav Živković
/
« The Fame 
