Review
Moram priznati da ne volim veselu glazbu. Ni egzotične ritmove ni viceve u stihovima, a "Mellow Gold" mi je oduvijek bio triput draži od "Odelay". Ne ulazeći u genezu ovog ispovijednog zaključka, dodat ću samo da tu negdje leži bar nezanemariv dio razloga zbog kojeg ću službeni prvijenac benda Mika Male prozvati hrvatskim albumom godine na izdisaju. I ne samo to, već i prvim CD-om nastalim unutar granica Lijepe naše koji me se uistinu dojmio još tamo od (ma zamisli, poprilično neveselih) "Drveća i rijeka". No, naravno, ovdje nije samo pitanje ukusa uplelo svoje prste. Uostalom, da jeste, bio bih puno manje spreman na ovakva "priznanja", kao što bih neke etikete ipak čuvao za neka druga ostvarenja.
"Vidim te kao grad, jer sve vidim kao grad i nema te ulice kroz koju ne bih znao proći, čak i da ugasiš sva svjetla", na samom početku pjeva muški glas svjetovima daleko od onog što bih nazvao odličnim vokalom. Orlan Tus, interpret i autor poezije uglazbljene radom benda čiji je alfa i omega, uistinu ne odaje dojam glavnog vokala ni u daleko lošijem bendu, no kad jednom slušatelj posve zaroni u tekstove ispisane za ovaj album i kad se, odnosno, ako se u tonovima koji u asocijacije prizivaju Scotta Walkera i Nicka Cavea u nekakvoj začudnoj simbiozi osjeti kao doma, ta zamjerka postaje beznadežno sporedna. Citirani stihovi otvarajuće "Grad" upravo uvlače, polagano usisavaju i tek nakon nekoliko slušanja osvajaju. No, ta lirska snaga zbog koje tekstovi pjesama bez ičijeg srama mogu ponosno stajati na omotu CD-a tek je jedan segment privlačnosti albuma o kojem se pokušavam suvislo izraziti.
Istaknuta uloga violine u inače standardnoj rock-postavi prizvat će brzopotezno duhove Caveovog prigušenog remek-djela "No More Shall We Part" (čak i knjižica s tekstovima, vjerojatno ne baš slučajno, neodoljivo podsjeća upravo na tu poveznicu), dok će sklonost nenametljivoj disonantnosti podsjetiti na manire također već spomenutog čudaka i genijalca Scotta Walkera. Saberemo li to i time nadodamo, napola nesvjesno, asocijaciju na Tindersticks, otprilike ćemo moći riječima zaokružiti i obuhvatiti zvuk kojeg je Tus naslagao na svoju čeznutljivu poeziju. Bježeći od stereotipa kakvih se razvikaniji i iskusniji stjegonoše kako rock tako i pop scene u Hrvata hvataju kao im nema života bez njih, Mika Male s lakoćom grade jednu novu, jedinstvenu glazbenu viziju. Viziju koja – što je najbitnije – uopće ne trči ili stremi u pretencioznost ili artističku pompoznost. Upravo naprotiv, glazbena priča otisnuta na disk "Vremenom" ispričana je na način koji se čini jedinim mogućim, a njezine slike i poruke sasvim jasno izviru iz intimističnih tonaliteta i titravih disonanci u funkciji podcrtavanja malih emocionalnih drama.
Kad se učini da ne mogu održati tu razinu glazbene drame, kad u gotovo posve nezanimljivoj "Nema ljudi" ispadnu iz precizno zacrtanog tonaliteta, Mika Male se ipak istom lakoćom izražavanja vraćaju u punoću forme prekrasnom "Previše je pjesama" i više jedva da išta predaju slučaju. Novi vrhunac Tusove riječi i note postižu kad mjesto za glavnim mikrofonom preuzme Nina Romić u tamno razigranoj "1000 ždralova", da bi odmah potom u intimnoj "Uspavanci" album konačno potvrdio svoje istaknuto mjesto u godišnjoj diskografskoj inventuri. I tu sad mogu bez zadrške reći da je moja naklonost tužnoj glazbi samo olakšala prohodnost kroz album kojeg bi bila šteta olako zaobići i zanemariti kao prolaznu ćudljivost. Kad se riječi, emocije i slike prožete njima te glazbena nadogradnja i kulisa tako uvjerljivo i naoko lako sljube u jednom, novom tijelu autorovog izričaja, svjedocima nema kraja veselju.
Ne volim veselu glazbu i nikad me nije bilo briga što tko misli o tome. "Vremenom" nije veseo album i Mika Male nisu tu da nas uveseljavaju niti upotpunjuju vjenčanja ni sprovode. No, ekipa rastura, pritom se razmahujući po područjima u koja rijetko tko na ovim našim prostorima zalazi. Dovoljno da im prikačim sve raspoložive zvjezdice. Ako se i pokaže ishitrenim, lako im koju oduzmem prvom nesretnijom zgodom. Pri "nesretnijom", naravno, ne mislim na tonove...
Toni Matošin
