A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Death Magnetic

Bookmark

Data

Released Rujan 2008
Format Albumi
Vrsta Heavy metal
Dodano Srijeda, 26 Listopad 2011
Žanr Metal
Length 1:14:46
Broj diskova 1
Edition date 2008
Država USA
Etiketa Mercury Records / Aquarius Records
Tags

Review

 

Metallica je bend koji je prije nekih 18-ak godina od milog djeteta stvorio metalčugu koja sam danas, i ova recenzija bi mnogima mogla zvučati sve, a samo ne dovoljno objektivna, ali eto ...
 
Kad sam prvi puta čuo famozni Black Album, i shvatio da je metal muzički put za mene, a Metallica bend br. 1 u mom muzičkom svijetu, taj osjećaj me preplavio i sa slušanjem njihovog najnovijeg uratka pod nazivom Death Magnetic. Ovaj album zvuči kao prirodni nasljednik Black Albuma, samo im je očito trebalo brdo godina da ponovno uhvate onaj svoj old school zvuk. I kao da nije bilo Loada, Reloada i onog nečeg što stoji neotpakirano na mojem stalku s CD-ima, a zove se St. Anger. 
 
Iako su mi nakon Blacka tek dva albuma sa nekim izvrsnim pjesmama, nakon dugo duuugo vremena se opet ježim kad slušam Metallicu, pozitivno naravno. Mislim da je samo pitanje vremena kad će ovaj album ući u antologiju zajedno sa njihovim albumima kao što su ...And Justice For All, Master Of Puppets i Kill "Em All, ali naravno, vrijeme će pokazati.
 
A sad da se malo pozabavimo pjesmama na albumu:
 
Prva pjesma na albumu, That Was Just Your Life je sedam minuta žestoke perfekcije sa jako kvalitetnim miksom. The End of the Line isto nije nikakva iznimka, pamtljivi refreni, žestoki riffovi i jednostavno ulazi u uho. Broken, Beat & Scarred je jedna od onih pjesama gdje će headbangeri i mosh piteri jednostavno doć na svoje i odvalit se do kraja, a Hetfield je totalno u pravu: „What don"t kill ya, make ya more strong“.
 
The Day That Never Comes je pjesma koja pokazuje da su dečki na onoj nakazi St. Anger naučili lekciju i tu do izražaja opet dolazi onaj stari poznati ...And Justice For All zvuk gitara i Ulrichovo bubnjanje, a Hammetovi soloi me vraćaju brdo godina unazad u ona dobra stara vremena. Ono što mi je definitivno dobro na ovoj pjesmi, a i na većini albuma je to što imaju onaj stari zvuk iz sredine 80-tih, bez da koriste staru prokušanu recepturu i uklapaju u ovo vrijeme. Ne znam kako, ali ipak su to uspjeli. 
 
Peta stvar na albumu je All Nightmare Long. S tom pjesmom sam bio prvih 40-tak sekundi potpuno uvjeren u kojem se smjeru ta pjesma kreće, da bi me kao i nekad davno Enter Sandman totalno iznenadila i odvalila. Odjedamput sam uhvatio sam sebe kako headbangam bez kontrole, ma jednostavno nevjerojatno...
 
Cyanide je stvar koja ima koherentntu strukturu. Hammetovi riffovi su jednostavno opaki, Trujillo to upotpunjava sa svojim basom dok Hetfield savršeno uleće sa svojim vokalom, i točka na i je definitivno Ulrichovo bubnjanje. Glavni riff pjesme je jednostavno savršeno žestok i uklapa se u vokal kao rukavica na ruku, dok su refreni savršeno uklopljeni do te mjere da sam u dilemi da li je ovo najbolja stvar albuma. 
 
The Unforgiven III je pjesma oko koje sam imao najviše dvojbi prije nego sam je čuo. Ipak je tu bio onaj davni i savršeni The Unforgiven, pa nakon njega mlačni The Unforgiven II, i jednostavno nisam bio siguran što me čeka. Ipak , na moju sreću tome nije tako. Starta laganije i nakon minutu-dvije baš kreće. James skupa s ostalima zvuči odlično na pjesmi, a negdje na oko pet i pol minuta Hammet uletava sa odličnim solom. Svih skoro osam minuta zvuče odlično i iako nije bolja od prvog, definitivno nadmašuje The Unforgiven II. 
 
The Judas Kiss je jedna stvar koja me je doslovce otpuhala svom snagom. Refren je premoćan i da nisam sjedio, pao bi na onaj jako mekani i veliki dio svog tijela. Ova pjesma me podsjeća na prvi puta kad sam poslušao Master Of Puppets, i iako već skoro tučem tridesetu, osjećam se kao klinac zatvoren u svojoj sobi, a Metallica trešti do daske na liniji, starci živčano lupaju na vrata, a susjedi po zidovima da se stišam. 
 
Suicide & Redemption je prva pjesma na albumu koja mi nije potpuno sjela i to samo zato što je instrumental, a Metallica je u svojoj povijesti radila instrumentale koji su ušli u legendu i ja znam da oni jednostavno mogu bolje. Iako je bilo i prije jako dugačkih instrumentala, ovaj od skoro deset minuta će zamoriti prosječnog slušatelja definitivno jer sam i ja kao zagriženi fan to jedva prožvakao. Dobra je, ali definitivno ni sluga npr. jednom Orionu.
 
Posljednja stvar na albumu je My Apocalypse i ona me na svojevrstan način podsjeća na Battery i Dyers Eve, ali ipak ima svoje ""ja"". Nije najbolja, ali niti najgora pjesma na albumu, i savršeno završava ovo putovanje kroz Death Magnetic sa takvom brzinom koju od Metallice dugo nisam čuo. 
 
Ono što mogu reći nakon ovog iskustva je da se ona dobra stara Metallica ukrcala na vlak koji kreće kući i stvarno se nadam da će tamo vrlo brzo stići. 
 
Ovaj album je definitivno vrijedan kupnje i svim starim, a i novim fanovima ovih metal divova preporučam da si ga nabave.
 
Ivan Šunić - Camaro
Hits 1313
Metallica « Metallica Metallica Albumi Kronologija Live At Grimeys » Live At Grimeys

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima