Review
Čak i površnijim pratiteljima događanja na domaćoj glazbenoj sceni ime Marka Mrakovčića daleko je od nepoznanice. Iako, naime, već godinama radi uglavnom u sjeni, "tek" (pre)oblikujući zvučnu sliku vidljivijih imena poput Mary May, Irene Žilić, Queen of Sabe, Lovely Quinces i ESC Life (da nabrojim tek neke u već prilično dugom nizu), ovaj je samozatajni, iznimno talentirani glazbenik i producent samim svojim radom, bez halabuke i medijskog nametanja svoga lika i djela, uspio svoje ime upisati na najvažnije stranice suvremene hrvatske glazbene antologije. Zato je vijest o objavi samostalnog albuma već sama po sebi postala kalorični dodatak aktualnoj nam muzikalnoj kuhinji.
"Breeding Black Sheep" već svojim naslovom vrlo precizno ukazuje na proces, na činjenicu da njegovih osam pjesama nisu plod trenutka već višegodišnjeg rada u toj sjeni gdje je u glazbenom studiju davao ključne nijanse nekim tuđim pjesmaricama te istodobno sotto voce uzgajao vlastiti glas, svojom samozatajnošću, u svijetu u kojem i glasovi s najmanje talenta ali s viškom decibela i ambicija s lakoćom nalaze pouzdan kanal samoreklamiranja, uistinu postajući nalik crnoj ovci. Njegova pak minutaža, koja ga svrstava prije pod definiciju EP-ja nego albuma, ne prati takav sadržaj, ali ga u konačnici i ne negira.
Osam pjesama, dvadesetjedna minuta – to je sve što nam je ovaj zagrebački glazbenik odlučio ponuditi za početak, odnosno, novu razinu upoznavanja. Sam taj tehnički rezime sugerira da je "Breeding Black Sheep" nešto poput ogledne mape; dojam nakon više preslušavanja te sugestije ipak pomiče u drugi plan. Jer, posrijedi je prije svega zbirka pjesama "načitanog" autora, znalca koji ipak nije opterećen perfekcionizmom niti se gubi u ozbiljnosti, već se gotovo dječjim žarom igra svime što mu dolazi pod ruku. Ekonomičnost mu je pritom, naravno, prednost koja, uostalom, oduzima i mogućnost za bilo kakav zamor, samodopadnost ili minirizme protiv kakvih nisu cijepljeni i najtalentiraniji.
Dvojac "Moneymouth" i "Picking" s početka albuma sjajno to podcrtava, brzim ritmom u ključu indie rocka. Taj idiom očito je područje u kojem se Mrakovčić osjeća doma, ali daleko je to od bilo kakve uniformiranosti pa vrlo brzo slušatelj može uočiti da su Beatlesi trajno nadahnuće (primjerice, u "Keep the Rest"), ali nikako i indigo papir preko kojeg bi ovaj mladi glazbenik ispisivao svoje note. Ne, "Smiling" donosi i prašnjavi dašak countryja, "Oh, and Love" posjeduje pitkost na kakvoj je Lou Reed izgradio karijeru, a "Tepesh Blues" je svakako vrhunac ove kratke zbirke, u kojeg je Mrakovčić unio i mrak i dan, nered i unutarnjom logikom vođen red, ostavivši nas – kao u slučaju cjelokupnog albuma – uskraćenima za dodatne minute.
Ali ne mogu se oteti dojmu da baš u toj sažetosti, u tom džepnom izdanju leži dobar dio šarma ove kvantitetom oskudne, ali prilično uzbudljive zbirke. Njezin lo fi krvni sustav, sjajno elaboriran u završnoj sidbaretovskoj "Boring Song", odličan je, kao unaprijed pripremljen odgovor na logična očekivanja spram ovakve glazbene radionice. Možda nedovoljno da se uistinu može očitati puni autorski potencijal, odnosno, uistinu jasan potpis, ali beskrajno zabavno, pametno i uzbudljivo, a iznad svega obećavajuće.
Toni Matošin
/
