Rush

Review

Rijetko je kad (očekivano) glazbeni festival poznatiji pod nazivom Eurovizija pomogao u stvaranju i održavanju prepoznate, valorizirane i dugotrajnije karijere nekog glazbenika/benda. Sjetimo se ipak nekih iznimaka poput planetarnog uspjeha Švedske pop mašine, čudesnih pjesama poteklih iz glasnica Céline Dion. A sa raznih pozornica imali smo prilike čuti i viditi Cliffa Richarda i „njegove“ Shadowse, Julija Iglesiasa, Domenica Modugna, Oliviu Newton John, Katrinu and the Waves.

Najsvežiji primjer pripada našim susjedima sa Apeninske čizme, bendu Måneskin koji je dobro prodrmao tu uglavnom učmalu scenu što svojom energičnom izvedbom, što sablažnjivim scenskim nastupom. Nastupom koji je osim što je bio dobro isplaniran, predstavljao je njihov, za domaće prilike revolucionarni duh i uglavnom kultiviran i karizmatični životni stil. A uspjeh gotovo nikada ne dolazi bez obveznog pratitelja – talenta. Talenta isprepletenog s njihovom spremnošću da se gotovo ogole (uključujući i basisticu Victoriu De Angelis) do kraja na sceni bez distrakcije na glazbeni sadržaj kojeg isporučuju tako strastveno i nepatvoreno.

Zato nije čudno da su znatiželja i očekivana zabava potakli gledatelje da napune O2 Arenu i ne samo nju.

Centar interesa ne samo pripadnica nježnijeg spola pripada Damianu Davidu, vlasniku sugestivnog vokala, zasigurno jednom od najboljih vokala s taljanske rock scene; novom sex simbolu koji to otvoreno, provokativno (kako kome) podržava gotovo u svakoj prilici. A ni ostatak benda ne treba podcijenjivati, Victoria uglavnom uravnoteženo i sigurno daje bendu potreban groove; bubnjar Ethan Torcio kao da je stalno pod visokim naponom, dok gitarist Thomas Raggi osim standardno dobrih akorda i riffova zna sasvim ugodno iznenaditi dobrim solom. Uigrana četvorka koja je očito pronašla svoj glazbeni raj, svoj američki san.

Iako osporavani s početka karijere sa mišljenjima poput: „Njihova glazba je za djevojčice“; „Niste pravi rock bend, već njegova neuspješna imitacija“ ; uz paralelne hvalospjeve o novom mainstreamu made in Italy - stvorili su kredibilitet kroz mnogobrojne, uspješne nastupe koji su im omogućili gostovanje Toma Morella u visoko oktanskoj „Gossip“ u kojoj se ne ustručavaju poručiti „Welcome to the city of lies“, referirajući se možda na LA, City of Angels. Sa angažiranim skladateljima poput Justina Tranera, Mattmana & Robina, te čarobnjaka za stvaranje dobrih i uspješnih pop pjesama, šveđanina Maxa Martina (surađivao je s Taylor Swift, Katy Perry); daljnje uspješno napredovanje u karijeri za sada ide uzlaznom putanjom.

Pitanje koje se postavilo prilikom izlaska albuma „Teatro d'ira -Vol.1“jesu li oni samo glumci ili ljudi sa izraženim životnim stavovima, pričama, u nastavku poprima sasvim višeznačajnu poruku: „Ovo je cirkus ispod kojeg se krije mnogo slojeva, vidljiva je samo površina“ kažu članovi benda koji su očito iz prve ruke iskusili sve dobre i loše strane rock businessa.

Što reći o njihovoj glazbi?

Zasigurno ne predstavljaju inovativno, revolucionarno ime, glazba sa ovog albuma ima (po nekim kritičarima) konotacije sa glazbom Nirvane, Smitsa, donekle Bowiea, Televisiona, Queenovaca). Sa smjesom pop/punk/revitaliziranog glam rocka, uz par laganica (da mi je znati koji Talijan nije u stanju napraviti pristojnu baladu), ugodno su se smjestili u mainstream, katapultiravši nam svoju ranjivost, svoje strahove i radosti, srdžbu, ugodnu i na momente odličnu zabavu pridobivši pri tome publiku od pripadnika Z generacije, preko štovatelja Iggyja Popa, koji je, by the way za njih poručio da su zaista snažan bend.

Za razliku od pjesama sa „Teatra d'ira“ pjesme su uglavnom na pristupačnijem i komunikativnijem engleskom jeziku, samo su tri otpjevane na taljanskom, koji, ruku na srce nije baš u prijateljskim vezama s rockom.

Nije zapostavljena ni politička poruka, u anti Putinovskoj „Gasoline“ Damiano pjeva:

„How are you sleeping at night?
How do you close both your eyes?
Living withall of those lives on your hands?
Standing alone on that hill
Using your fuel to kill
We won't take iz standing still
Watch us dance“

U što su se u međuvremenu pretvorili Zitti e buoni (tihi i pristojni)?

Tihi više nisu, glasno, glasnije proteže se kao lajt motiv kroz ovaj album. A o pristojnosti se može raspravljati, to u rock cirkusu nikada nije bila obveza, a kamoli preporuka. Sve predispozicije za uspješnu stadionsku turneju su postavljene, vrijeme obasjano punom mjesečinom očito je na njihovoj strani.

Prevazivši prvotni skepticizam i nepopularnu titulu benda od jednog hita na dobrom su putu prepoznavanja od strane šire populacije slušatelja. A na kritiku, siguran sam da se ne obaziru s previše emocija.

Moguća, ustvari jedina mana albuma je prenapućenost materijala. Šetnja kroz 17 pjesama u cilju pronalaženja peakova zasigurno će vas odvesti u neke od slijepih ulica (isti slučaj s dva posljednja albuma RHCP).

A mjesta zasluženog interesa treba potražiti na sljedećim adresama: „Timezone“; „Kool Kids“ koji bi i Iggy rado uvrstio u svoj repertoar; retro laganici „If Not For You“; punkoidnoj „La Fine“.

Svaki bend u svojoj karijeri ima epohalni album, možda je „Rush“ za Måneskin nešto što je „Exile On the Main Street“ bio za sadašnje djedice rock n' rola. U svakom slučaju mi se čini da Måneskin nemaju razloga za žurbu (Rush) u uspostavljanju pozicija u glazbenoj industriji.

Đorđe Škarica