Review
Ne, ovo nisu Madness, već Madmess. Ne dolaze iz Camdena u Londonu, već iz Porta u Portugalu.
I neće biti teško odgonetnuti kojoj su glazbenoj odrednici odlučili posvetiti svoje snove, inspiracije i svjetonazore. Naravno, riječ je o sve više zastupljenim inačicama stoner rocka i psihodelije, polje na kojem je zastupljena sva „flora i fauna“ suvremene glazbene scene.
U elementarnoj formaciji, Ricardo Sampaio (gitara), Luis Moura (bubnjevi) i Vasco Vasconeclos (bas) svojim su fizičkim izgledima (mislim prvenstveno na frizure) podsjetili na zlatno doba 70-tih, lansiravši pri tome u svjetsku orbitu sonični asteroid koji punom snagom svojih što čistih, što „prljavih“ nota uzrokuje pozitivne halucinacije, razvijajući pri tome znatiželju, uspostavljajući centrifugalnu ovisnost u aktivnoj međuigri teških distorzijskih riffova, zaista moćnih bas linija i svrsihovitog bubnjanja u njihovoj zapaljivoj mješavini prog rock/metala, stoner rocka, psihodelije.
U bendu je u očuvanju vibrantne atmosfere uspostavljena demokracija u pogledu raspodjele uloga, uz ipak nešto (sasvim normalno) istaknutiju gitarsku rolu. A rezultat toga je njihova mukom stečena glazbena kripotvaluta koja se sve više cijeni u nacionalnim okvirima, sa tendencijom osvajanja i drugih tržišta. Upravo iz tih razloga bend se preselio u London, jedan od centara glazbene moći.
Album je sniman u Velsu, u studiju u kojem su snimali Hakwind i Amon Dűűl.
Nakon preslušavanja bilo kojeg prvijenca u velikom postotku se gotovo uvijek javljaju benevolenta ili zločesta pitanja o manama, eventualnim nadogradnjama ili sumnjama u te inicijane, eruptivne inspiracije. Ovo je jedan od onih „prvih mačića“ obasjan mediteranskim suncem za kojeg se slobodno može kazati da mu baš ništa ne nedostaje.
U takvom konceptu pjesmama od 3-4 minute nema mjesta, samo u dugometražnim kompozicijama bend može uspostaviti harmoničnu, stabilnu zvučnu piramidu.
Putovanje njihovim krajobrazima ima očitih doticaja sa prošlošću. Otvarajuća „Albatros“ u svojoj gotovo perfektnoj oluji evocira na zlatne dane kada je kvaliteta svirke bila jedini razlog napuštanja pozornice na štitu ili s njim.
Svjetla pozornice usmjerena su na gitaru u narednoj „Mind Collapse“, iako bi bilo nepošteno spomenuti da su i bas i bubnjevi u ovoj avanturi kao pušteni s lanca. Ujedno ovo je jedina pjesma u kojoj čujemo i vokal.
A na tom tragu je i ostatak materijala („Rebirth“, „Space Shifter“ i „Stargazer“) za čiji puni doživljaj ovaj bend treba čuti na pozornici, u njihovom prirodnom okruženju.
Obzirom na prvijenac, ocjena je vrlo dobar!
Đorđe Škarica
