Aftershock

Review

Kada slušam i razmišljam o Lemmyju i Motörheadu obično mi odmah padaju na pamet slike iz filmova Do posljednjeg daha(1960.) Jean-Luca Godarda i Točka nestajanja (1971.) R. C. Sarafiana. Malo je ljudi u glazbenom svijetu poput Lemmyja koji posjeduju tako izuzetan pokretački duh ahilejske snage i toliko divlje srce da mogu sa 67 godina stvarati nove albume s jednakom količinom bijesa kao i kada su bili u punom naponu snage vlastite mladosti. Kao u Sarafianovom filmu, gdje je zapravo u glavnoj ulozi bijeli Dodge Challenger, čini se kao da će Lemmy kulerski upravljati svojom nezaustavljivom mašinom, bez žaljenja, s punom snagom, sve do posljednjeg daha i točke nestajanja kada će konačno prokleti kosac doći po njega s poljupcem smrti. To je život vrijedan življenja.

Aftershock je 21. album titana koji postoje već skoro četrdeset godina, a u istoj postavi već nekih dvadesetak godina (Lemmy, Mikkey Dee na bubnjevima i gitarist Phil „Wizzo“ Campbell). Nema tu naravno ništa posebno novo, uglavnom predvidljivi rock 'n' roll, blues i poneki metal riffovi te isto takve solaže i vokalne melodije. Međutim to ponavljanje ili variranje istih kodova u potpunosti je nebitno. Rockerska energija i zvuk benda od prve ubojite stvari „Heartbreaker“ u istom trenutku razoružavaju i uklanjaju svaku moguću sumnju da bi bend mogao nakon toliko godina posustati. Da je Lemmy svjestan svoje smrtnosti i zdravstvenog stanja zbog kojega je bio primoran nakon 30-ak minuta svirke završiti ovogodišnji koncert naWacken Open Air festivalu naslućuje se u riječima iste stvari: Time to get away from here, You won't see me shed a tear, No time to say goodbye.

Pored očekivanih brzih, adrenalinskih rock stvari kao „Coup De Grace“, „Paralyzed“ ili „End of Time“ s ciničnim stihovimaHalf your life ain't truth babe, The other half is lies... Half the world is psycho, The other half is meanu kojima detektira sveopću moralnu i društvenu trulu izopačenost, naAftershockunalaze se i dvije dobre lakše blues stvari, „Lost Women Blues“ i „Dust And Glass“. „Lost Women Blues“ je posebno dobra klasična blues žalopojka nad ženom koja ga je ostavila, gdje njegov ostarjeli, whiskyjem natopljen glas savršeno sjeda. Ali, Lemmy, koliko god očajan i slomljen bio, nije sentimentalni emo plačljivkoà la„emo hair changed my life“ Jared Leto, tako da se pred sam kraj stvar transformira iz laganog bluesa u čistokrvni hard rock s gotovo komično-psihotičnim riječimaGonna bring her home! A bad situation, Ain't gonna bring me down, A bad disputation, Ain't gonna turn me around... 

Ako ste iznervirani svakodnevnim lažima, neznanjem i ideološkom propagandom političara, lokalnih svećenika i vjeroučitelja, ako vas je žena/ženska/dečko/muž ostavi(la)o u očaju ili vam višegodišnja monotonija stvara upravo želju za očajem, ili jednostavno želite podići razinu adrenalina u krvi i dobrog testosteronskog raspoloženja prije izlaska na pivo s prijateljima u birtiju, Aftershock je bolji od Asentre, Seroxata i Cipralexa zajedno. Rock will turn you loose babe, Tell you the truth babe, Rock'n'Roll, Do you believe?

Ljubiša Prica