Review
S jedne strane imate ljude koji ne biraju sredstva da bi došli do cilja, s druge strane imate one koji bi istovremeno ostali čisti i sjedili na prvom mjestu Billboarda. Katie Melua spada u kategoriju samosvjesnih žena koje vladaju instrumentima, posjeduju glas, poštuju baštinu pop glazbe i uvijek imaju pametne reference na jazz. Karijeru je započela 2000. na nekom britanskom talent natjecanju i dosad je izdala četiri albuma. Ljudi su je brzo primijetili i pjesme su joj se zavrtjele na MTV-u. Meni se najviše svidjelo njeno povlačenje po podu i izmjenjivanje različitih tekstura u kadrovima za Nine Million Bicycles. Sjajna pjesma sa sjajnim nespretnim metaforama i čistim glasom bez afektiranja na Norah Jones, inače njen glavni komparativni materijal. Ali to je bila 2007.
The House je izašao još u svibnju, a svo ovo vrijeme s njega nije skinut ni jedan relevantni singl iako je sam album dosta dobro prošao na listama u Europi. Na njemu je glazbenica odlučila malo skrenuti od svojih glas+gitara pjesama u nešto više ritma koji se pokazao sasvim solidnim rješenjem za većinu pjesama. Literarno su dalje u pitanju igre riječima i doslovno povezivanje različitih simbola, kao npr. u pjesmi Red Ballons u kojoj je Katie stavila svoje srce u crveni balon, pustila ga prerano i nakon nekog vremena uočila da je nebo puno crvenih balona, kao što su crveni baloni puni razbijenih srca. Znam da se to tipu s PopMattersa jako svidjelo, ali ja nisam u stanju suosjećati s tako difuznom vrstom patnje.
Da se vratimo zvuku. I'd Love to Kill You i The Flood na samom početku djeluju prilično iritantno. Prva zanimljiva pjesma je A Happy Place koja bi još dobila na snazi da nema opskurnih back vokala. A Moment of Madness je dopadljivi cabaretski retro, a Tiny Alien prva apsolutno uvjerljiva stvar s albuma. To je priča o vanzemaljcu koji se teško snalazi na Zemlji. Duboko vjerujem da je to zaista priča o vanzemaljcu, i da bi glavni junak videospota za Tiny Alien bio neki mali zeleni vanzemaljac s ogromnim tužnim očima. No Fear of Heights i The One I Love Is Gone su izljevi čiste senzualnosti jedne žene, pa ako imate živaca slušajte. Plague of Love obilježava malo više produkcije koja je Katie super sjela. To se pokazalo i s idućim dobrim pjesmama: God on Drums, Devil on the Bass, ojačanoj s tek nekoliko gitarskih rifova, i Twisted, pravim skandinavskim pop brojem koji nema što raditi na drugoj polovici albuma.
Na kraju, teško mi je donijeti neko generalno mišljenje osim da mi ambijentalno čitav The House ozbiljno baca na Rosmarynu bebu. Album je čisti horor. Ne znam što drugo reći za kombinaciju prostorije sa spravama za mučenje i totalne nevinosti u boho štihu, s balerinkama, volanima, mašnama i čeznutljivim pogledom dolje desno. Neke su pjesme dobre, neke nisu, a svemu zajedno kronično nedostaje naglasaka. Zasad i ovo prolazi, ali ako Katie ubrzo ne učini nešto konkretno, makar glupost, albumi će joj se s godinama pretvoriti u analize s A.A. meetinga. Katie je potencijal ali joj trebaju bolje pjesme. Glas je bitan, ali je još uvijek samo sredstvo, i to jedno od sredstava, pjesme su nešto drugo.
Marina Vukman