facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2010
Format Albumi
Vrsta Indie / Alternative rock / Alternative rock
Dodano Nedjelja, 17 Travanj 2011
Žanr Indie
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država Velika Britanija
Etiketa Heavenly
Tags

Review

Magic Numbers su puno obećavali. Njihov istoimeni album iz 2005. imao je trenutke privlačnog post-rocka. Bend je nastavio u drugom pravcu na drugom albumu Those the Brokes iz 2007, uz neujednačen omjer pjesama. Stoga se očekivalo da će u svom trećem albumu, The Runaway, probati nešto drugačije. U ovom albumu prolaze kroz razne stilske eksperimente dok otisak prsta na naslovnici albuma daje naznaku da je ovo njihov zvuk.
 
Ovo je njihov treći album koji nastavlja tamnije teme iz albuma Those the Brokes, pazeći pritom da ne izgube izvorni zvuk melodije. Kultni crtani filmovi iz njihovih ranih dana su ustupili mjesto jednobojnim fotografijama. Možda su Magic Numbers odlučili da žele odrasti . 
 
Na prvo, a i na sva ostala slušanja iznenadila sam se koliko me je album ostavio ravnodušnom svojom prosječnošću. Sadrži 12 pjesama, traje preko 55 minuta i doima se vrećasto u stilu i izvođenju, uz stalno skakanje iz žanra u žanr uparenim s predugačkim pomalo malaksalim pjesama. Čak i pjesme koje sadrže zrnca dobrih ideja se protežu, što im ubija bilo kakav pozitivan učinak koje su možda mogle imati. Throwing My Heart Away je dobar primjer za to. 
 
The Runaway pati i od nemogućnosti pronalaska dosljednosti. Promjene u pristupu koji nastaju iz pjesme u pjesmu su naporne, jer su uobičajene. Tu nema ničega uzbudljivog u šablonskom popu Restless River ili filmskom zamahu Derams of Revolution jer su im predlošci predvidljivi. Postoji čak i urlik mamuta u zadnjoj pjesmi (I'm Sorry, koja traje više od devet minuta) zajedno s minutom tišine iza koje slijedi skrivena pjesma. Teško je uživati u ovoj vrsti materijala kada se čini da malo previše ide u skladu sa zapovijedima onoga što čini rock bend.
 
Magic Numbers su ostvarili početni uspjeh svirkama uživo. U studiju, međutim, osobito na istoimenom debi albumu, oni često ne uspijevaju u potpunosti iskoristiti snagu svojih pjesama. Ovaj put, producent Valgeir Sigurðsson (koji često radi s Björk) savršeno hvata raspoloženja. To se čuje u pjesmi The Song That No One Knows koja zvuči kao vruće ljetno popodne i gotovo da možete čuti kako valovi šume ili osjetiti vrelo sunce.
 
Pjesma Restless River služi kao prošireni uvod u biografsku pjesmu Only Seventeen. To je ujedno i jedini lirski vrhunac. Slabost benda je sklonost da povremeno odlutaju u MOR (Middle of the road glazba) teritorij. Start With No Ending je pjesama koja donekle obećava sa svojim dobrim rifom, ali album gubi zamah prema kraju, kad pjesme uđu u srednji tempo. Kvaliteta se, na žalost, izgubila u količini. Iako The Runaway čini dobar dio njihove evolucije, možda Magic Numbers trebaju uspostaviti osjećaj identiteta. Najbolje su pjesme one koje podsjećaju na njihova prva dva albuma, gdje spajaju jednostavne melodije i energične aranžmane. Naizgled jednostavna Sound of Something se razvija i gradi dok ne eksplodira svaki put kada refren završi. The Song That No One Knows ima dobar usporen tempo sa soft rock zvukom, a pjesma Hurt So Good podsjeća na Travisovu The Man Who.
 
Najbolje pjesme su toliko razasute da ih morate tražiti, a žanr egzibicije mjestimice daje osjećaj zablude, sugerirajući da čak i ako Magic Numbers imaju znanje i razumijevanje za zvukove koje pokušavaju oponašati, nedostaje im sposobnost pisanja tekstova da bi doveli pjesme do kraja. Kao i na The Pulse, pjesmi koja zvuči neprilagođeno sa svakim melodijskim pokretom. Ili tužan prizvuk u pjesmi I'm sorry, gdje glas Romeoa Stodarta jedva šapće među loše postavljenim elementima kao što su trenuci klavira, nepravilne bas linije, šištanja harmonike i ubadanja saksofona. Nekoliko minuta orkestralne pjesme kao "bonus track" doima se nezasluženo.
 
Neuspjeh albuma je u velikoj mjeri zbog njihove suzdržanosti da nešto naprave ili od silne želje da svašta naprave. Ipak, Magic Numbers na neki način retroaktivno zakrpavaju svoj dosadašnji rad, koji pokazuje naznake neodlučnosti. Također se vide znakovi da bend prelazi u predvidljivost i ovaj album je oslabljena verzija njihovog dosadašnjeg rada. The Runaway može biti posrtaj ka zrelosti, ali također može biti signal ka nečemu više zabrinjavajućem. Čini se da bend još uvijek nije shvatio koliko dobar može biti.
 
Ivana Obrdalj
Hits 1194

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42