Review
Zajedno s novim vinilnim reizdanjem kultnog im albuma iz 1996., "Vrijeme je da se krene", u izdanju Dancing Beara kao nova ploča osvanuo je ovih dana i prvijenac vinkovačkih Majki. A to je već samo po sebi sjajna vijest i jedno od diskografskih događaja godine, jer ako bih trebao i(li) mogao birati domaći album koji bi predstavljao samu esenciju rocka, koji bi ujedno i predstavio svoje potpisnike kao autentične baštinike zvuka, pristupa, energije i stava s linije od Stoogesa i MC5 naovamo, izbor bi svakako pao baš na "Razum i bezumlje" (u retrospektivi u zvjezdanom paru s nasljednikom mu "Razdorom").
Sniman u neizvjesno predratno proljeće 1990., a sastavljen od pjesama koje su nastajale u razmaku od 1984. ("Zbunjen i ošamućen" i "Putujem" kao najstariji primjerci službene bendovske pjesmarice) do 1989., nastupni album Majki bljesnuo je kao iznimno uvjerljiv i glasan, ne(u)kroćen i beskompromisan manifest rocka u njegovu najznojnijem, najkrvavijem i najneizvjesnijem poslanju. Ono što su pjevač i autor Goran Bare, gitaristi Duspara i Duja, basist Kilmister i bubnjar Korozija, sparivši razum i bezumlje u mahnitom klinču, ostavili na tim snimkama iz studija Rockoko i preko trideset godina kasnije zvuči svježe i uzbudljivo, a razlog tome ne leži samo u sjajnom Baretovom autorskom rukopisu, uhvaćenom u trenutku kad su se mladenačka strast i revolt savršeno stopili sa (o)star(jel)om, "divljom dušom", već u samoj izvedbi koja ostavlja dojam neponovljiva trenutka, poput fotografije načinjene u najboljem mogućem djeliću sekunde, za vječnost zarobljenog vremena i stanja duha i tijela organizma koji se bez marketinških alata prometnuo u nezaobilazno ime na stranicama hrvatske rock-antologije.
Od furiozne "Svaku noć i svaki dan" i njezinih rafalno sirovih stihova poput "Od noćas imam djevojku, ona živi u ružnom snu", preko nepatvorene garažne rokerštine "Ne mogu se kontrolirati", "Uzmi sve (Divlja duša)" ili "Novi dani" do monumentalnih "Ljubav ubija" i "Nikada te neću zaboraviti" s njezinim još monumentalnijim uvodom "Ovdje nema nikog osim svjetla i mraka, osim bola i igračaka", prva polovica, odnosno, A-strana ploče predstavlja najimpresivnije postavljanje pozornice na kojoj bi jedan bend trebao iznijeti svoj plan i program, svoju bit i poslanje. A u nastavku pak Majke djeluju kao posve uhodan sustav, uvijek na rubu, ali spreman na sugestivna svjedočanstva poput onog u antologijskom "Lutku iskrivljenog lica" ("Iza razuma leži moja sjena, ali vjera nije izgubljena; ja sam osmijeh, ja sam ptica, ja sam lutak iskrivljenog lica; dodirni me, učini me stvarnim...") ili na svojevrstan nastavak bluesu okrenute "Ljubav ubija", oporu "Zaboravi", na kojoj posebno briljiraju gitaristi Duspara i Duja.
Pa ipak, troetapna završnica izvorne verzije albuma – "Zbunjen i ošamućen", "Putujem" i "Iz sve snage" – daleko je od kočenja prema zaključenju priče. Beskompromisne, brze i žestoke pjesme su to benda stvorenog za antologije, ali i autsajderskog igrača, uvjetovanog mjestom i vremenom radnje. Baretov nihilizam ("Rođen sam da nestanem") direktno je suprotstavljen iskonskoj čežnji za svjetlom i smislom ("Moram naći izlaz iz mraka, moram naći vlak za sreću ... Slušaj mi srce, ja želim živjeti!") i upravo na toj drami njegova jednostavna, nepretenciozna lirika raste poput glasne plime upućene iz grotla ranjena srca i najdubljih stijenki nagrizene duše. "Razum i bezumlje" kao zbirka na jednom mjestu okuplja te male intimne bitke kao jedva artikulirane krikove: rane snimke Majki zvuče istodobno kao vapaji upomoć i kao generacijske himne. Vapaji jer nemaju šminke i botoksa, nemaju kalkulacije ni straha osim onog pred neizvjesnošću sljedećega dana. I himne, da, ali s rubnih dijelova stalno frizirane životne pozornice; možda i zbog toga što su i došle iz provincije koja tada samo što nije postala poprište ratnoga pakla, ali prije svega zato što su nastale iz gole, iskonske potrebe da se izrazi sama srž jedne konkretne ljudske čežnje.
Sada ponovno na vinilu (i s bonus-pjesmom, neumivenom "Nema načina", nezaobilaznom na svim reizdanjima od CD-a iz 1997. naovamo), prvi album Majki nezaobilazan je, dakle, dokument jednog – koliko god to u njihovu slučaju zvučalo kao suvišan, gotovo promašen atribut, ali ipak – velikog benda, ali prije svega dokument, silovita ozvučena fotografija jedne konkretne čežnje, neukrotiva, stalno tragičnog, ali i stalno regenerirajućeg duha. Čemu svjedoče čak i sami naslovi albuma Majki iz devedesetih, od "Razuma i bezumlja" preko "Razdora" i "Milosti" do sugestivnih "Vrijeme je da se krene" i "Put do srca sunca".
Toni Matošin
« Razum i bezumlje 
