Review
U 2016. više nego ikad čitam i slušam kako ‘više nema dobre glazbe’, a jadikovke predvode stariji i isluženi domaći i regionalni glazbenici koji se i dalje boje izaći iz svoje comfort zone. Drago mi je da svako malo nailazim na primjere zašto dobra glazba u nas nije mrtva, dapače, scena je živa i kvalitetna kako, po mom mišljenju, dugo nije bila.
Nedavno sam, na prijedlog uredništva, prihvatio dužnost recenziranja debitantskog albuma NLV (Nikol, Luka & Vedran). Dio pripreme za recenziranje sam obavio još prije nego što sam dobio prijedlog pročitavši nekoliko recenzija na drugim portalima. Iako sam iz ocjena albuma shvatio kako se radi o djelu kojem svakako treba dati priliku, nisam dobio pravu sliku o samoj glazbi koju stvaraju NLV. Kad sam konačno preslušao album, otkrio sam i zašto. Radi se, ugrubo rečeno, o pop-rocku, ali NLV su unijeli još toliko elemenata drugih podžanrova (ponajviše psihodelije), utkali toliko sitnih, ali pomno razrađenih detalja i začinili sve to s vlastitom vizijom glazbe, da je svaka izravna usporedba s drugim bendovima suvišna i neprikladna.
Poseban osvrt zaslužuje Nikolin glas. Teško je da vas išta može pripremiti na njega; moćan je, prodoran, ženstven, iskren, emotivan i, što je najvažnije, unikatan. Moguća aluzija je glas Grace Slick iz Jefferson Airplane, što ni sama Nikol ne bi osporila. Čuje se i težnja za ostavljanjem dojma koji na slušatelje ostavlja Florence Welch, iako se s njom teško bilo kome staviti u istu rečenicu po tehničkim mogućnostima. Nikol, nasreću, ne pokušava kopirati nijednu od njih, već se na njih ugleda samo po silini i emotivnosti vokala. U stvarima poput ‘Look Around You’ kao da sam čuo malo pokušaja scat pjevanja pa pretpostavljam da joj ni glazba jazz diva nije strana. U svakom slučaju, radi se o najoriginalnijem i najdojmljivijem vokalu domaće scene koji sam imao prilike čuti u posljednje vrijeme.
NLV je iz trojca s vremenom evoluirao u petorku, no pretpostavljam da instrumentalno glavnu riječ i dalje vode Luka i Vedran. Svakome tko pažljivo presluša album bit će jasno da se radi o dva iznimno talentirana i zrela glazbenika koji bi u studiju mogli pratiti bilo koga od velikih imena naše pop-rock scene. Iako većini za uho prvo zapinju pjesme s početka albuma, posljednja ‘My Funeral’ u ovom kontekstu zaslužuje posebnu spomen. Nema toga što bend nije ubacio u ovu stvar, a rezultat je ispao kao odijelo skrojeno po mjeri: otvara kratki dio s tape reversingom, slijedi akustični dio s elegantno suzdržanim vokalom, zatim postepeno sve žešći dijelovi, svi do jednog maestralno aranžirani, pa dekrešendo s puhačima i fokusom na međuigru glavnog i pratećeg vokala te, na kraju, podulji outro... Svjetski.
Nema potrebe posebno isticati pjesme kao ‘Bitter’ i ‘Sisters of the Sun’ jer se zaista radi o stvarima s potencijalom hita. Možda od ‘Not Dark Yet’ do ‘Pain’ ponestaje magije koja krasi ostale pjesme, ali za prvi album ovo je vrlo dobro, na trenutke i odlično LP djelo. Do mene je doprla informacija kako su članovi grupe aktivni i u nekim drugim projektima, tako da ne sumnjam da ćemo od ovih vrsnih mladih glazbenika čuti još mnogo toga uhu ugodnoga.
Filip Katić
/
