Review
Prvo što upada u uši nakon jednog preslušavanja debija dvadesetogodišnje kantautorice njezin je specifičan vokal na pola puta između govora i pjevanja, koji najviše duguje naslijeđu Björk, čime preuzima i najveću manu poznatije islandske kolegice – dojam da su pjesme na albumu isuviše slične jedna drugoj. No, to ne mijenja činjenicu da su "Debut" i "Vespertine" neosporna remek-djela, pa tako ni u slučaju Kate Nash ta mana prestaje biti manom već u drugom i trećem preslušavanju. Dakle, prilično brzo, tim brže što se prije odlučite i uistinu poslušati o čemu to djevojka pjeva.
A pjeva, naravno, o emocijama, i to u situacijama slatko životnim koliko i banalnim. Bez previše patetike i pretencioznosti, izravno i britko, s odmjerenom dozom simpatičnih detalja. Nije to Raymond Carver, ali je daleko i od nepreglednog besmisla recentne pop produkcije. Inteligentni pop, obično se kaže za ovakav ili sličan iskaz. Prilično točno u ovom slučaju, moram nadodati. Osobito u prekrasno sjetnoj, bezgrješno suptilnoj ljubavnoj tragediji "Birds", čiji protagonisti pokušavaju, ali ne uspijevaju naći zajednički jezik neophodan za zdrav nastavak svoje ljubavne priče. Gotovo jednako je odvaljujuća "Foundation", prepoznatljivi singl, stilski reprezentativan predstavnik albuma, u kojem su protagonisti podjednako svjesni razdora koji se javio među njima. Kate Nash sa zavidnim talentom ulazi u sasvim ozbiljne i konkretne životne teme, bez ustručavanja i bez trunke mudrijanja. Cura naprosto želi nešto reći, jasno zna kako to želi i zvuči sasvim zanimljivo. Makar zahtjevala više slušanja da bi se došlo do tog zaključka.
Kate je, inače, rođena prije samo dvadeset i jednu godinu u Dublinu, no još kao dijete seli u London, čijem miljeu danas neupitno pripada. Svoje uglazbljene priče, otpjevane izraženim londonskim naglaskom, prvo je uploadala na MySpace, da bi potom dobivala podršku sve šireg online auditorija, između ostalih i od kolegice, vrlo brzo i prijateljice Lily Allen. Prvijencu je put utro 7-inčni singl "Caroline's Victim" s B-stranom "Birds" i obećavajuća karijera je mogla započeti. "Made of Bricks" zvuči izuzetno opušteno i otkačeno i to mu je glavna prednost pred tematski sličnim ostvarenjima u kojima autori zarana sebi daju preveliku važnost i ozbiljnost, pa olaku utonu u pretencioznost ili karikaturu. Dok već spomenuta "Birds" i zvuči zrelo i "ozbiljno", već u rastresenima "Shit Song" ili "Skeleton Song" (odmah pada neobvezna asocijacija na čuvene ship/weeping/hammer/witness-songove s Caveovog masterpisa "The Good Son") vaga se spretno vraća u ravnotežu. Uostalom, već u simpatičnoj uvodnoj brojalici "Play" u par stihova Kate poručuje da se želi... igrati.
Neću nabrajati pjesmu po pjesmu i suhoparno ih opisivati; mogu samo pozvati na slušanje jedne vrlo obećavajuće kantautorice. Kate Nash je pametan pop proizvod. Pop u onom svom najljepšem i najizazovnijem značenju. I proizvod u svom višesmislenom, najbezazlenijem značenju.
Toni Matošin
/
