Review
Metal može i zna biti pretenciozan. To i nije problem zapravo, jer metal je ionako za druge žanrove muzike ono što je svaki normalno inteligentan čovjek u sobi punoj HDZ-ovih birača. Uvjerljivo pametniji i načitaniji od prosjeka koji ga okružuje. Zabavljen temama koje pokrivaju sve moguće stvari odavde do vječnosti, ne čudi što je i geologija jedna od njih. Geologija koliko jest neuobičajena toliko je i briljantno pogođena tema, jer što bi moglo izazvati veći osjećaj teškog metala od kombinacije užarene mase otopljenih stijena koje izviru iz dubina zemlje lagano paleći krajolik i beskrajnih vodenih masa koje okružuju ovaj planet u vječnoj igri elemenata dok vremenski eoni protječu ne obazirući se na mrave koji misle da su u kontroli.
The Ocean (ili ponekad The Ocean Collective) bi sa svojim glazbenim opusom bili kraljevi pretencioznosti da nije jednoga malog detalja. Glazba koju radi ova njemačka grupa je sam vrh suvremenog metala i ona je pokazatelj da metal može biti puno više od lanaca, kože i motora često percipiranih u svijesti javnosti. Grupa je prilagođavala svoj zvuk kako je koji član dolazio i odlazio, dok je Robin Staps kao osnivač i idejni pokretač jedina konstanta grupe od njenog osnivanja 2000. godine. Dugih je pet godina prošlo od fantastičnog albuma “Pelagial” koji je sam po sebi remek-djelo i obavezna je lektira novijeg metala. Izlaskom novoga albuma naziva “Phanerozoic I: Palaeozoic” grupa nastavlja s pregledom povijesti planeta Zemlje započete 2007. godine s albumom “Precambrian” koji se bavio najstarijim geološkim razdobljem gdje je život bio tek statistička pogreška i bogatstvo se oblika tek trebalo izboriti za svoje mjesto u teškim uvjetima primordijalnog svijeta. Novi nas album uvodi u fanerozoik i vrijeme kambrijske eksplozije živih bića koje su po prvi puta udahnule kisik prije otprilike 541 milijun godina.
Naravno, bilo bi naivno od nas pomisliti da grupa stvarno pjeva o geologiji i kretanju tektonskih ploča. Kao i svi veliki umjetnici, The Ocean koristi teme na svojim albumima kao alegorije za ono što nam je najbliže svima, našim umovima i osjećajima kao nosiocima unutarnjih stanja koja su poput uzburkanoga oceana ponekad laka za ploviti, a češće nas nose bez da znamo gdje, u stalnoj opasnosti od onoga što vreba ispod površine. Kratki dvominutni intro “The Cambrian Explosion” svojim elektroničkim zvukovima i atmosferom prelazi u ogromni rif pjesme “Cambrian II: The Eternal Recurrence” koja istražuje Nietzscheovu ideju o cikličnosti vremena i ponavljanju pojava od kojih nema bijega, a sam je tekst pjesme preuzet iz djela poznatoga njemačkog filozofa. Ona je odličan pokazatelj stila koji grupa njeguje, dijelom zemljotresni rifovi preko kojih grmi grubi vokal Loïca Rossettija, izmiješanih s atmosferičnim dijelovima i njegovim fantastičnim čistim vokalima koji su među najboljima u karijeri grupe. “Ordovicium: The Glaciation of Gondwana” nastavlja u tome tonu i odmah kreće u glavu te je stilski najsličnija materijalu s “Precambrian” albuma i time čini dobru poveznicu s ranijim vremenima. “Silurian: Age Of Sea Scorpions” nas vodi u vrijeme euripterida i toplih, plitkih mora koja su okruživala prakontinent Gondwanu. Devet minuta rifova koji uspijevaju istovremeno biti oštri poput uboda morskih škorpiona iz naziva pjesme, ali i melankolični poput uboda vašega sjećanja na ljubav od koje ste odmakli toliko daleko da vaš cijeli život neće biti dovoljno dug da joj se vratite.
“Devonian: Nascent” je po svemu središnja pjesma albuma i sa svojih jedanaest minuta trajanja i najduža. Ako ikad poželite nekome zorno prikazati što sve metal može biti, ova je pjesma taj primjer. Lagani, skoro sólstafirovski uvod napreduje prema možda najvećem iznenađenju albuma i gostujućem vokalu Jonasa Renksea iz švedske grupe Katatonia koji svojim emotivnim, toplim glasom savršeno pristaje uz polagani ritam pjesme. Oko pete minute, pjesma eksplodira u koloplet rifova i Renkseu se priključuje i Rossetti sa svojim grubim vokalima dajući pjesmi dramatsku napetost koja samo dobiva na snazi kako pjesma odmiče ka svome vrhuncu. “The Carboniferous Rainforest Collapse” je trominutni instrumental koji služi kao uvod u najveće masovno izumiranje u povijesti planete koje se dogodilo na kraju razdoblja Perma i posljednju pjesmu na albumu “Permian: The Great Dying”. Pjesmu nosi masivni rif i fantastični bubnjevi Paula Seidela koji svojom snagom najavljuju nasilni kraj jedne ere od koje se život neće dugo oporaviti. Nećemo nikada znati tko smo i zašto smo i dani su nam životi prekratki za saznati to. Možemo se samo nadati, sve dok nam srca kucaju i snovi opstoje, da nam životi nisu potrošeni uludo.
Ova je recenzija mogla biti i kraća, jer je sama grupa olakšala posao recenzentima, i za ovaj se album mogla sastojati od par riječi koje bi uključivale: maestralno, fantastično, slušajte, kupite. Kao što mu naziv sugerira, ovo je prvi dio od planirana dva koja će pokriti razdoblje fanerozoika te će drugi dio izaći u 2020. godini i vrijeme do tada se može iskoristiti za dodatno istraživanje bogate diskografije ove grupe. Prilika za čuti ove pjesme uživo pruža se već vrlo skoro jer će nas The Ocean posjetiti u Močvari na svojoj europskoj turneji sredinom studenog. Preporučujem!
Boris Čičovački
« Precambrian 
