Review
Biti na pravom mjestu u pravom trenutku zacijelo podrazumijeva veliku dozu sreće; zato su takvi primjeri vrlo rijetki i najčešće rezultiraju ostvarenjem životnog uspjeha u karijeri, no ipak umnogome ovise i o prepoznavanju kako kritike, tako i o odzivu same publike. No, uporan i naporan rad, kvaliteta materijala ili njegova svježina ili originalnost, po mom mišljenju ipak predstavljaju kamen temeljac svega onoga što prethodi takvom trenutku.
Je li sve ovo navedeno bilo dostatno za ostvarenje životnog uspjeha Michaela Gordona Oldfielda?
Zasigurno DA, jer mi se čini da poznata uzrečica I have a dream…u ovom slučaju ne bi mogla proći.
Svoju glazbenu karijeru započeo je u uglavnom predvidljivim vodama folka sa svojom sestrom, da bi zatim osnovao kratkotrajan i ne baš uspješan vlastiti bend Barefoot. Kao basist, a kasnije i kao solo gitarist, djelovao je u grupiKevin Ayers And The Whole World do njihova raspada 1971. godine. Već je neko vrijeme vukao sa sobom vlastitu konceptualnu skladbu od nekih 50-tak minuta (što je u to vrijeme bila uobičajena pojava), a koju je bezuspješno nudio raznim producentskim kućama. Njegovo pravo mjesto i pravi trenutak bio je kada je njegov uradak konačno prihvatila jedna sasvim nova producentska kuća pod nazivom Virgin Records, a kojoj je objavljivanje Tubular Bellsa bio prvi objavljeni album. Dobre poznavatelje suvremene glazbe ime Virgin Records zasigurno asocira na poznati lanac trgovina ploča i glazbene opreme koju je pokrenuo Richard Branson, postavši kasnije truli bogataš. Među ostalim, posjeduje i aviokompaniju te je prvi avion u floti nazvao, sasvim očekivano, Tubular Bells.
I tako je nastala svojevrsna „legenda“: jedno epski instrumentalno djelo na tragu simfonijskog oblika, odsvirano (bolje rečeno nadosnimljeno) od strane samog mladog autora naišlo je na nepodijeljeno pozitivan stav kritike, kojoj se ubrzo pridružila i publika – te je tako nastao jedan od najzapaženijih uradaka rock glazbe, naravno do godine 1973. Na pitanje zašto je upravo takav koncept postigao orbitalnu popularnost, ni dan danas nema suvislog odgovora. A meni se čini da je zapravo konstatacija sa samog početka ovoga teksta možda jedini odgovor.
Album se prodao u više od 17 milijuna primjeraka, zadržavši se na top listama skoro 5 godina, dok je djelomičan uspjeh „preko bare“ uvjetovala i činjenica da su se fragmenti ovog albuma (uvodna tema albuma) koristili kao zvučna pozadina u tada mega uspješnom filmu The Exorcist.
Glavni koncept albuma počiva na ponavljanju zadane teme uvođenjem novih instrumenata, a kojih je Oldfield svirao čak 21. Glazbeno, ovaj uradak bi predstavljao svojevrsni „kompot“ složen od jednoličnog zvuka gitara obojenih blues štihom (naročito izraženom na B strani), dubokog zvuka bas gitare i čitavog niza raznoraznih instrumenata povezanih i nanizanih na lancu kao niz zvončića, a koji se savršeno slažu u cilju ostvarenja što skladnije zvonjave. A Oldfield zrelo i s velikom dozom samopouzdanja udara po tim zvonima, tvoreći magičan glazbeni „kaos“.
Ovakav koncept, odnosno neki njegovi dijelovi, u suštini ne odišu originalnošću, uzmemo li u obzir činjenicu da je to na jedan ipak bolji i kompleksniji način mnogo ranije napravio Maurice Ravel u svom čuvenomBoleru.
Ono što je vrlo zanimljivo za ovaj album, te ne baš česta pojava, jest činjenica da se ovaj uradak može slušati i za ručkom kao ugodni pozadinski efekt, u zračnim i sličnim lukama kao ambijentalna glazba, a istovremeno predstavlja vrhunski i nadasve originalan materijal tadašnje progresivne glazbene scene.
Nazvan čarobnjakom 1000 nadosnimavanja, poznat kao perfekcionist, Oldfield je jednom izjavio kako je istina da nikada nije bio posve zadovoljan krajnjim rezultatom, niti konačnim zvukom pa ni samom izvedbom. Uvijek je mislio da može to uraditi i bolje. Svejedno, činjenica je da je njegov prvijenac obilato honoriran kako od strane publike, tako i nepodijeljene kritike. Također, poznat i kao introvertirana ličnost, izbjegavao je nastupe u živo: jedan od zadnjih nastupa na kojem je svirao gitaru bio je na prezentaciji njegovog prvijenca u izvedbi Royal Philharmonic Orchestra.
A-stranu otvara poznata tema na koju Oldfield nadograđuje nove instrumente najavljivane od strane Viva Stanshalla, frontmana nekad popularnih i totalno otkačenih Bonzo Dog Doo Dah, koji sa profinjenim, a ujedno i pijanim akcentom dodaje ponekad ozbiljnoj atmosferi potrebnu dozu zafrkancije.
Početna tema je, kako smo prije naveli, maksimalno pridonijela uspjehu The Exorcista, a može biti i da je film utjecao na uspjeh albuma, jer fantastična je i moćna kombinacija dva eksponirana i popularna medija (film i glazba) povezanih zajedničkim ciljem.
Na B-strani Oldfield je sebi dao oduška eksponirajući svoje znanje sviranja na gitari, pomalo u blues maniri, što obzirom na početne korijene i ne iznenađuje. Opetovano slušanje B-strane može, ovisno o raspoloženju i broju slušanja, ponekad ići maksimalno na živce u segmentu nerazumljivih grlenih zvukova koji podsjećaju na vjerojatno prvu komunikaciju između neandrtalaca u nekoj toploj i zadimljenoj špilji. Iako ti zvukovi, čineći se nepotrebnim detaljem, imaju prizvuk ponekad bizarnog, ali uvijek zrelog britanskog humora, Oldfield ih je inteligentno projektirao i čvrsto ugradio u zvučnu sliku, učinivši je i na taj način vrlo pamtljivom.
Tubular Bells imaju karizmu albuma koji se neprestano i opetovano svako toliko pojavljuje u nekim novim verzijama. Tako ga je David Bedford u devedesetima orkestrirao kroz tri nastavka i to: The Orchestral Tubular Bells IIiz 1992., The Orchestral Tubular bells III iz 1998. te Millenium Bells iz 1999., da bi konačno je 2003. izašla i verzija Tubular Bells 2003 kao svojevrsnihommage uslijed 30. godišnjice objave albuma.
Potaknut planetarnim uspjehom, Oldfield 1974. izdaje Hergest Ridge, sasvim identičnog koncepta, a koji je dobio nadimak „sin Tubular Bellsa“ koji pak kaže sve. Naime, biti na pravom mjestu i u pravom trenutku više od jednom u karijeri ipak je bio mission impossible.
Iz kasnije karijere istaknuo bih dvije komercijalne uspješnice: pomalo folk-rock obojanu Moonlight Shadow s vokalom Maggie Reilly te nešto čvršću Shadow On The Wall u vokalnoj izvedbi bivšeg člana grupe Family – Rogera Chapmana.
Dakle, stavite ovu ploču na gramofon ili CD player, pustite mašti na volju slušajući ga intezivno ili neobavezno kao zvučnu pozadinu, pa atmosferu možete doživjeti na mnogo načina ovisno o trenutnom raspoloženju, no siguran sam da ćete se opet vratiti na početak. Postoji neka magija, opijajuća struktura koja ovaj uradak izdvaja od svega drugog poznatog iz tog razdoblja rock glazbe.
Đorđe Škarica
