facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2019
Format Albumi
Vrsta Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock / College Rock
Dodano Srijeda, 06 Studeni 2019
Žanr Rock
Length 38:54
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2019
Država Pixies
Etiketa Infectious Music
Catalog Number INFECT530CD
Edition details objavljeno: 13.9.2019.; producent: Tom Dalgety; snimano: 2018.-2019. Dreamland Recording Studios, Hurley, New York
Tags Pixies Infectious Music Tom Dalgety

Review

Kad sam čuo da će najesen izaći novi album grunge/indie legendi Pixiesa bilo mi ga je jednostavno teško dočekati. Vijest je procurila početkom ljeta, a potvrđena je u lipnju obećavajućim singlom „Graveyard Hill“, pjesmom koja tekstom i glazbom najavljuje da je bend uplovio u post-punk/ghotic vode. Subjektivno, pozdravljam kretanje u tom smjeru, jer mi se čini da treba što više djelovati upravo na oživljavanju i izgradnji toga glazbenoga žanra. Pixiesi su ujedno na taj način potvrdili da su bend koji svira zbog unutarnjeg poriva, a ne zato da bi „omastio brk“ šlepajući se na staru slavu, nauštrb kreativnosti i kvalitete.

Prisjetimo se, Pixiese su 1986. osnovali školski cimeri Charles Michael Kitteridge Thompson IV. (poznatiji kao Black Francis) i Joseph Alberto "Joey" Santiago. Njima se pridružila basistica Kim Deal koja je sa sobom dovela bubnjara Davida Loveringa. U prvom su naletu snimili dva izvrsna albuma „Surfer Rosa“ i „Doolittle“ te tako postavili temelje grungea i utjecali na onovremene i kasnije bendove (poput Nirvane, Pearl Jam, Smashing Pumpkins i ostale). A nakon toga su uslijedila dva osrednja albuma „Bossanova“ i „Trompe le Monde“. Bend je bio u fazi hibernacije od 1993. do 2004., a zatim napravio veliku povratničku turneju u sklopu koje su nastupili i na nezaboravnom koncertu na zagrebačkoj Šalati (2006.). Kad je bend napustila Kim Deal i posvetila se solo karijeri, pridružila im se odnedavno nažalost pokojna Kim Shattuck (ex The Muffs, White Flag i NOFX) kao privremena basistica za turneje. S Kim su snimili i nekoliko EP-jeva, koje su kasnije doradili i okupili na albumu „Indie Cindy“. Od 2014. na dalje bas im svira Paz Lenchantin, a četvorka je u tom sastavu nastupila i na INmusicu (2014.).

Pixiese je cijenio i sam David Bowie, što je dokazao uvrštavanjem obrade njihove pjesme „Cactus“ na album „Heathen“, a i oni su cijenili njega. Zanimljivo je da su mu nakon što se zbog zdravstvenih problema povukao s live nastupa ponudili da zajedno naprave turneju. „Ti ćeš samo pjevati“, rekao je Bowieju Black Francis, „a mi ćemo ti svirati.“ Vjerojatno nisam jedini koji ne može nikako prežaliti što Bowie tada na to nije pristao.

Sve pjesme s njihova najnovijeg, sedmog studijskog albuma „Beneath the Eyrie“ napravljene su u prepoznatljivom stilu koji se oslanja na zvuk ranijih albuma. Ali odmah treba naglasiti da s ovim albumom nije slučaj kao s njegovim prethodnikom „Head Carrier“, na kojemu smo mogli vježbati igru memorije ili povezivanja parova tražeći aranžerske i instrumentalne sličnosti s pjesmama objavljenim na ranijim albumima. Uvodna "In the Arms of Mrs. Mark of Cain" najavljuje kakav će album biti: ritmičan, tmuran i težak, obilat snažnim stihovima u kojima Francis pokušava poniknuti u smisao jer, kako kaže: „sve uspomene su mi basne, pokušavam doći do istine…“. Iduće dvije skladbe "On Graveyard Hill" i "Catfish Kate" već su nam bile u uhu, jer su izišle kao EP-jevi i imaju potencijala postati nezaobilaznim dijelom njihova budućega koncertnog materijala. „This Is My Fate“ pjesma je o sudbini i smrti, mistična i mračna ugođaja, a već iduća „Ready For Love“ dinamična je, sastavljena iz nekoliko dijelova, otpjevana u skladnom dvoglasju Black Francisa i basistice Paz Lenchantin. I onda slijedi „Silver Bullet“, vjerojatno najsnažnija pjesma albuma, s poetskim impresivnim slikama, aranžerski i producentski izvedena do savršenstva, koja se jednostavno može slušati opet i opet. Premda „Long Rider“ pomalo podsjeća na ranije uradke plijeni odličnom solažom, a u idućoj „Los Surfers Mortos“, posvećenoj stradalim surferima, zapjevala je Paz Lenchantin, ujedno koautorica nekoliko pjesama. Iduće dvije „St. Nazaire“ i „Bird of Prey“ kao da su ispale s albuma „Bossanova“. Predzadnja „Daniel Boone“ pomalo je uspavljujuća, a „Death Horizon“ tipična je Francisova poluakustična dosjetka koja odlično zatvara album. Za izvrsnu produkciju je kao i na prošlom albumu zaslužan Tom Dalgety. Ovoga je puta Pixiesima dao snažan, debeo, mastan zvuk, čistoga basa i dobro ozvučenog bubnja, zadržavši distorzičnu Joeyovu gitaru kojom nije zagušivao skladne vokale.

Svakako treba sa simpatijama gledati na novo izdanje Pixiesa i ne treba biti pretjerano strog. Istina je da album nije u rangu s njihova prva dva studijska uratka te da nema hitova koji mogu konkurirati pjesmama kao što su „Gouge Away“, „Debaser“,„Monkey's Gone To Heaven“ ili „Where Is My Mind“, ali svakako treba naglasiti da je s novim albumom očito da se bend giba uzlaznom putanjom i u pozitivnom smjeru.

I na kraju, možda će obožavateljima Pixiesa dobro doći informacija da deluxe boxset izdanje ovoga albuma uključuje drugi vinil na kojemu se nalazi devet novih demo-pjesama koje neće biti dostupne na drugim nositeljima zvuka.

Ivan Dukić

Hits 173
Head Carrier « Head Carrier Pixies Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42