Animals

Review

Jedna od najpoznatijih svinja u povijesti popularne glazbe ponovno leti! No načekala se na taj let nekoliko godina jer starci ponovno nisu mogli naći zajednički jezik. Genijalni James Guthrie ispeglao je ovo remek-djelo do savršenstva, a možebitna razmišljanja da album nije objavljen odmah po njegovom remasteriranju iz razloga što su živući članovi Floyda perfekcionisti, totalni je promašaj. No, oni koji iole poznaju sav napoj zvan „odnos između članova benda“ mogli su i ovlaš naslutiti da ovoj gerijatriji (odavno) nije bitna glazba kada trebaju sjesti za isti stol i dogovoriti nešto što se tiče benda, nego vlastiti ego.

Čiju god stranu zauzeli, čijem god taboru pripadali morate priznati da je sav ovaj suludi odnos između Watersa i Gilmoura sukob dvije lude egocentrične glave, dva stara jarca koji si međusobno ne žele priznati da su i jedan i drugi u pravu točno onoliko koliko su njihove teze pogrešne. To rade normalni ljudi. No za ovu dvojicu glazbenih genijalaca znamo da ne vrijede uobičajeni postulati koje bi racionalni i trezveni ljudi prihvatili. Šteta je što je, eto, u tih nekoliko godina izdanje stajalo iz jednog toliko trivijalnog, a opet krucijalnog, razloga kao što je tekst unutar popratnog materijala. Tekst koji je napisao Mark Blake (glasoviti rock novinar koji je tipkao tekstove za masu relevantnih glazbenih i neglazbenih izdanja, a prije cca 15-ak godina napisao je i knjigu na temu Floyda), amenovao je Waters, a Gilmour (i Mason – iako mi je u ovo teško povjerovati) u nekim spornim dijelovima osporili. Taj veto bio je uteg oko gležnja prasca koji je strpljivo čekao u podnožju batersovih dimnjaka da se ponovno vine u visine. Waters je na kraju ustuknuo, pristao je na kompromis, ali je tekst ipak objavio na svojoj stranici. Navodno je previše Watersa i premalo Gilmoura u njemu, navodno je Gilmour htio da neke stvari ostanu tajna. No, Internet je pun napisa o ovoj temi pa ako ste voljni i znatiželjni googlajte, yahooajte, duck-duckajte ili što god već koristite na internetu za dijagnosticiranje, otkrivanje tajni investiranja i bogaćenja i pronalaženje odgovora na sva pitanja svijeta. Izdanje je, ipak, nakon svih porođajnih muka udarilo police glazbenih shopova ove godine s osvježenim zvukom i jednako svježom naslovnicom.

U svojim etapama obožavanja Floyda imao sam trenutke favoriziranja raznih albuma, a faza Animalsa (ili Animalsi sami) nekako se uvijek provlače kao glavna i sporedna tema uvažavanja, obožavanja i audioterapije. Njihova tema je svevremenska, njihove poruke (ah) još uvijek aktualne, a Waters u svojoj tamnoj fazi s kojom je krenuo u nepovrat, isporučio je neke od najubojitijih tekstova i zvukova. Ovo genijalno remek-djelo sada zvuči još spektakularnije, možda do te mjere dobro ispeglano da nam u svom tom savršenstvu nedostaju mane koje bi ga činile više ljudskim, a manje umjetnim. Neke detalje naprosto je nemoguće čuti u prosječnim audio sustavima, dok su, pak neki zvukovi, neki instrumenti, rifovi i melodije razotkriveni. No, tako je to s Floydima oduvijek, zar ne?

Ovaj gotovo samo Watersov album pokazuje koliko su Floydi kao cjelina bitni i da jedino kao cjelina funkcioniraju besprijekorno. Istina je da je 90% materijala Watersovo, ali nemojmo zaboraviti da je upravo na njemu Gilmour proizveo neke od najjačih solaža (nekad u šali znam ispaliti kako su Srebrna krila u pjesmi „Dogs“ „našla inspiraciju“ za kraći solo u pjesmi „Ana“), a Wright klavijaturama stvorio ugođaj koji očarava (mogu izdvojiti „Sheep“, ali toliko je odličnih momenata tijekom cijelog albuma da se treba samo prepustiti). Jer upravo je pišući ga, stvarajući ga, Waters imao na umu Gilmourovu gitaru, Masonov bubanj i Wrightovu klavijaturu. Znao je da ono što piše, što mu stoji na pameti može zvučati jedino tako ako ga kao cjelina, kao Pink Floyd odsviraju. I nikako drugačije.

Dragutin Andrić