Review
Papa Roach je bend koji je svima zasigurno najpoznatiji po albumu „Infest“ iz 2000. godine i singlom „Last Resort“ koji ih je proslavio, ili četiri godine mlađoj pjesmi „Scars“. Papa Roach sada ima bogatu karijeru od preko dva desetljeća, a njihov deveti studijski album je izažao prije manje od mjesec dana.
F.E.A.R. je album koji slijedi glazbeni izričaj „The Connectiona“ iz 2012. godine. Papa Roach je poznat i po svom mijenjanju zvuka od albuma do albuma – krenuli su kao jedni od predvodnika nu metal pokreta, prebacili se na klasičniji rock zvuk i nakon toga na zadnjem albumu uveli elektroniku. F.E.A.R. sadrži iskustvo prijašnjih djela, ponajviše sporijih, osjećajnijih pjesama koje ne nedostaju ovom albumu.
Bend je ušao u studio u Las Vegasu bez ikakvog materijala, svih 12 pjesama je u isto vrijeme pisano i snimano. Album, što se sadržaja riječi tiće, sadrži borbu frontmana Jacobyja Shaddixa sa problemima u životu, kojih je imao mnogo. Album su producirali Kevin i Kane Churko, otac i sin, koji su mu dali novu dubinu što se tiće zvuka koji sada zaista ima mnogo dimenzija.
Album uz zarazne riffove Jerrya Hortona na gitari prate i elektronički zvukovi kao i na zadnjem albumu, a bivši bubnjar punk rock bendova, Tony Palermo, odlično odrađuje posao kao i basist Tobin Esperance.
Prvi singl s albuma, „Face Everything and Rise“ govori o prevladavanju prepreka, a otvara ju elektronički ritam koji je uspio pokrenuti publiku na svakom koncertu na kojem je bio izvođen. Pjesma vrvi iskrenošću, optimizmom, koji na prijašnjim albumima nije bio česta tema, i snažnom porukom.
Najbolja stvar na ovom albumu je definitivno „Gravity“ u kojoj gostuje pjevačica In This Momenta, Maria Brink. Koliko god mi se ne sviđa njezin bend ova pjesma je pun pogodak. Jacoby se vraća repanju, pjesma ima predivnu melodiju, riječi u kojima su svi problemi sa slavom, alkoholom i tabletama te kako oni utječu na brak i ljubav te refren kojeg bi svaka grupa samo mogla zaželjeti. Ova pjesma se svakome uvuće pod kožu kada ju prvi puta čuje, a Marijin glas je kao stvoren za ovakvu vrstu pjesme.
„Broken as Me“ je druga najbolja pjesma na albumu. Malo je brža od drugih na albumu i sadrži nešto više screamova koje bi trebali češće koristiti jer zaista odličo zvuče.
Album je jedan od onih, kakvi se rijetko sreću, na kojem je svaka pjesma odlična, a niti jedna od njih 12 nije dodana samo da se popuni kvota i zato bi sada bilo suludo svaku ovdje posebno nabrajati. Stvar koja ide najviše u prilog ovom albumu je iskrenost i osjećajnost koja se provlači kroz svaku pjesmu, kao i uvijek. Album se, kao i zadnjih nekoliko, neće svidjeti fanovima ranog Papa Roacha, ali po meni ovaj je album izvrstan.
Tomislav Kiš
« F.E.A.R. 
