Review
Kada sam u ruke dobivala "Život" alfe (ili omege, kako okrenete) legendarnih The Roling Stonesa, gitariste i njihove glazbene duše, Keitha "Keefa" Richardsa, bila sam istovremeno nestrpljiva da ju što prije pročitam, ali bez nekih prevelikih očekivanja , štoviše nisam baš mislila da će me knjiga oboriti s nogu. Bogme me jest. Sa više razina.
Napisana je izvrsno, konzistentno, dinamično, zanimljivo. Jasno da dobar dio tome pridonosi činjenica da je ovo knjiga o Keithu Richardsu, no to nije presudno. Keithu je ovu autobiografiju pomogao uobličiti u efektnu knjigu James Fox, nekdašnji novinar Sunday Timesa, koji iza sebe ima vlastiti bestseller "White Mischief" i makar je evidentno da su njih dvojica zajedno napravila sjajan posao, ne mogu se oteti dojmu da je "Život" maltene kakav jest potekao iz Keefovih ustiju, snimio se na vrpcu, a Fox je samo odradio ušminkavanje i raščišćavanje.
Općenito, još od davnih desetljeća unazad, oduvijek sam imala dojam (ničim potkrijepljen) da je Keith iako "živi mrtvac" (britanski New Musical Express dalekih je '70.-tih čak deset godina Keitha Richardsa držao prvog na listi "najvjerojatnijih skorašnjih mrtvaca"), i notorni, loš dečko rock'n'rolla usprkos svim svojim demonima daleko pristojnije i duševnije ljudsko biće negoli mu kolega Mick Jagger, kao i lijepi broj svjetskih rock starova. Ova knjiga to potvrđuje, iako Keith niti u jednom trenutku ne pokušava sve one problematične, kriminalne situacije (a takve čine gotovo 80% njegovog života) u koje je upadao ili se, češće, sam dovodio - uljepšati, sebe prikazati boljim ili, što je sindrom većine "autobiografista" sa sličnom prošlošću, načiniti se žrtvom - prema receptu "nisam ja baš kriv/a, okolina me je pokvarila, nisam se snašao, mediji su krivi, uništili su mi život, nisam mogao/la funkcionirati" i slična sranja.
Keef jasno i glasno nekoliko puta ponavlja da si je za većinu sam sve kriv iako naizgled ne žali ni za čime. Čak i kada sa evidentnim prezirom , ne i mržnjom, spominje muriju s ove i one strane bare, i britanske vlasti koja ih je (The Rolling Stonese općenito, a Keefa posebice ) nemilice godinama maltretirala. No, vjerojatno žali za time što je bio takav okorjeli narkoman jer vrlo često, onako usput, čitaocu daje nenametljiv savjet da droga baš i nije napametnija stvar na kugli zemaljskoj i da ne bi bilo loše da je nikad ne primite u ruke.
Pa je stoga "Život" vrlo iskreno, "drito u glavu" beskompromisno štivo, i na kraju ti Keith ispadne i simpatičnijom "propalicom" nego što on to možda i jest. Nimalo umišljen, u nekoliko se navrata čudi samom sebi kako se ovaj ili onaj (Little Richard, Jerry Lee Lewis) ili neke njegove cure, točnije žene (Anita Pallenberg, Patti Hansen) uopće njemu za nešto dive ili za koga vraga, uopće "žele biti s tipom kao što je on".
Keith je počeo s pričom zaista od samih početaka, onih kojih se uopće netko može sjećati - kao mali klinac od nekih 6-7 godina, čak je i vrlo pedantno pokrio i razdoblje prije toga, prema pričama roditelja, još iz vrijemena 2. svjetskog rata kada je on zaista bio kikić od koje godine. Odrastajući u popriličnoj poslijeratnoj bijedi i lošim kvartovima, vrlo je lako bilo tu činjenicu iskoristiti za neke vrste opravdanja za kasnije postupke i ponašanja, no Ketih se nije uhvatio na taj lijepak. I to mnogo govori o njegovom, koliko god to čudnovato zvučalo, "you're OK" karakteru. To potkrijepljuje i činjenica o njegovoj dosljednosti. Kada je njemu i Micku, ono isto britansko društvo i vlast koje ih je desetljećima maltretiralo, a oni se borili protiv njih, odlučilo "počastiti" plemićkim titulama, Ketih je bio zgrožen i naravno da nije pristao na takvo ljigavu prodaju samog sebe. Na žalost, Mick Jagger je titulu prihvatio iako je ne koristi, te je možda za pretpostavljati da nije posve siguran da je dobro postupio -a sam Keith je Mickovo prihvaćanje iste doživio kao izdaju.
Ova knjiga nije jedina koja opisuje Richardsov život "seksa, droge i rock'n'rolla", ali je prva u kojoj su seks, pikanterije i droga nezaobilazna, ali i ne prioritetna tematika, više nužno i sveprisutno "zlo". O da, odradio je to Keith na zadovoljstvo svih koji to žele u jednoj takvoj knjizi pročitati, no - mnogo je upečatljivija i dojmljivija njegova priča o glazbi: počecima, utjecajima, skladanju, sviranju, o peterožičanim gitarama, o otvorenom G štimu, riffovima, o čikaškom bluesu - ukratko o tome da ako su i The Rolling Stonesi malo posustali zadnjih dekada sa snimanjima odličnih albuma, Keithova strast i ljubav prema glazbi - nije. Ipak su The Rolling Stonesi skupina četriju faca, a ne samo jedne.
I kad pročitate sve one pikanterije, Keithova mišljenja i osjećaje prema Micku Jaggeru u ovom ili onom trenutku lako možete shvatiti zašto je tako mnogo njihovih albuma bilo vrlo prosječno. Ako dvojica skladaju, a jedan je prečesto duhom i stavom tek napola prisutan (Mick) uz "bolest" ironično prozvanom "SVS sindrom" (sindrom vokalnog soliste), od Keitha dakako, onda i ne može biti bolje.
Iako, javnost je po mome dosta prekritična vezano uz The Rolling Stones diskografiju posljednja tri desetljeća: svježiji primjerci Bridges to Babylon iz 1997. i posljednji iz 2005. A Bigger Bang - samo slijepac bi ove albume vidio kao loše, prosječne ili nedostojne The Rolling Stonesa. Kao što i sam Keith naznačuje, svako vrijeme ima svoje trenutke, a ako su ti albumi pomalo nekonzistentne kvalitete (od fenomenalnih stvari do prosječnih) onda su tome razlog brojne nesuglasice izmedu Keitha i Micka, a nikako želja za "štancanjem" albuma i "mlaćenjem para". Ako sam se možda tom mišlju do sada i bavila, nakon što sam pročitala "Život" to mi nije niti u peti. Uvijek sam bila daleko veći ljubitelj Stonesa nego The Beatlesa, možda zato što je njihova baza bila blues. Sada sam to još više.
"Život" Keitha Richards je izvrsna knjiga. I u biti je u njoj najmanje važno tko je koga poseksao, koliko si je Keith ušpricao heroina, i koliko ga je puta murija zaskočila - no i oni kojima je upravo to prioritetno štivo neće biti nimalo razočarani. Baš obratno.
Anastazija Vržina
