Review
Antologija kraja ljubavi.
Dojam je to koji se može steći preslušavajući top liste domaćih autora je da je svjetlo na kraju tunela sve je udaljenije, a osjećaj nemoći i gubitka i straha prevladava. Tuga, čemer i jad supu(a)tnici su koje ljude traže, a glazbenici isporučuju. Iako minus i minus nikako ne mogu dati plus, tako smatram da loša atmosfera u društvu ili pojedincu kada se spoji s drugim negativnim izričajem, ovdje glazbom, gura dublje u kal bezizlaznosti. Neobična tema koju Nina pokriva na ovom albumu teško se može poistovjetiti s novopečenom majkom, no shvatimo ovaj album kao čišćenje od prošlosti. I bez brige, ima happy ending.
Ninina glazba pratnja je tekstu i sama po sebi nije pretjerano pjevna ni pamtljiva. i to je dobro jer ostavlja dovoljno prostora da se posvetite priči koju Nina dočarava ovim svojim autorskim radom svojim glasom, i glasanjem kako bi dočarala atmosferu koja vlada ne između dvoje ljudi, već unutar junakinje.
Tekstualno zahtjevnije i zanimljivije iskustvo daje praćenje riječi jer šetanjem kroz pjesme pratimo zanimljiva razmišljanja i opažanja glavne junakinje koja prolazi kroz zadnje trzaje veze u kojoj ljubavi već dugo nema. Kraj je očit, nema ljutnje, samo melankolija koju donosi rastanak. Zanimljivo je da je producent albuma Marijan Jelenić, polovica dueta Nola čiji je zadnji album također presjek trauma kroz koji prolazi veza kojoj prijeti kraj. Više o tom albumu možete naći na stranicama SoundGuardiana.
Jedna od vodećih kantautorica na našoj sceni, Nina svojim dubokim glasom zvuči prijeteće, čak i u pripovjedačkoj ulozi. Više dionice opet me razočaravaju neusklađenošću svojim blagim frljama. Jednostavno ih ne treba, njezino čisto pjevanje i stilski zvuči čistije. to je glavni razlog što album zvuči poput eksperimentalna snimka, a ne kao uradak iskusne kantautorice.
Tekstualno vrlo zanimljiv jer pobuđuje maštu i neizmjerno lako uvlači u priču, album počinje jednim bijegom u šumu, promatranjem prirode i traženju utjehe u njoj (“na duši mojoj miris zemlje”), a nastavlja se gotovo ljutitim otvaranjem očiju (“na oltaru slika onog što bih htjela tako silno biti”...”samo se smiješi, drugi da vide, pa trči doma, tešku masku da skineš”). Tešku tematiku Nina pakira u pregršt verbalnih slika koje u toj mjeri obuzimaju um i maštu svojim opisom da se melankolični ritam gubi iz središta pažnje : “Skrivam prste u zagrljaj kose” i nedugo zatim “-.... a ja bih htjela pobjeći sada, sakrit se u ruke svoje”.
Priče se nižu i dalje...
Prema statistikama, većina ljudi u svom ljubavnom životu naleti na emotivno nezrelu osobu. Slučaj koji je rijetko, ako ikada, opjevan u pjesmi, kroz pitanje u naslovu “Čime se hraniš?” nudi odgovore koji ukazuju da je druga strana emocionalno nezrelo biće.”Čime se hraniš, jesu li to ,moje riječi, moje greške, moje suze, moji padovi?” i pušta neka ide kroz gotovo zlokobno mantranje “Rasti, rasti, rasti.. u svojoj sreći” da bi malo kasnije prerastao u mračno “raste, raste, raste.. tama u meni”. Poput detektivskog romana, pomalo otkrivamo osobine lika koji uzrokuje raspad veze, a opet, upravo zbog tih osobina, raspad veze je i najbolje što se junakinji moglo dogoditi.
Pregršt je ovdje priča i sve su mračne. U u svima je rastanak dio ljubavnog života, još jedno iskustvo kroz koje učimo, a pred kraj albuma dolazi i divna priča u kojoj razlaz nije temeljen na boli, već na spoznaji da veza više nema smisla: “zagrli me kao sestru, ovog puta nema dalje” i tada i oporavak prolazi brže i bezbolnije: “miris daha, miris sna, pomalo zaboravljam”. I ako nekome želite pokazati kako bi ljubavni prekidi trebali izgledati, to je upravo ta pjesma.
I još dok traje agonija rastanka, stiže još jedna neobična stvar, “Crno”. Veselog ritma, unatoč naslovu i temi, tek je uvod u finale kakvo donosi “Sloboda”, charlestonska stvar, proslava. Jedino pitanje na koje ovdje nisam dobila odgovor je: zašto je netko uopće u vezi čiji prekid opisuje kao slobodu? Veza koja ostavlja dojam zatvora trebala se prekinuti puno prije nego se stvorio osjećaj sputanosti, zar ne?
Antonija Jelić
« Stablo 
