A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
- | Disk 1. (Goats Head Soup - New Stereo Mix) | 0:00 | ||||
1 | Dancing With Mr. D. | 4:52 | ||||
2 | 100 Years Ago | 3:58 | ||||
3 | Coming Down Again | 5:54 | ||||
4 | Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker) | 3:26 | ||||
5 | Angie | 4:32 | ||||
6 | Silver Train | 4:26 | ||||
7 | Hide Your Love | 4:11 | ||||
8 | Winter | 5:29 | ||||
9 | Can You Hear The Music | 5:31 | ||||
10 | Star Star | 4:23 | ||||
- | Disk 2. (Rarities & Alternative Mixes) | 0:00 | ||||
1 | Scarlet | 3:44 | ||||
2 | All The Rage | 4:11 | ||||
3 | Criss Cross | 4:32 | ||||
4 | 100 Years Ago - Piano Demo | 2:43 | ||||
5 | Dancing With Mr. D. - Instrumental | 3:30 | ||||
6 | Heartbreaker - Instrumental | 3:17 | ||||
7 | Hide Your Love - Alternate Mix | 5:17 | ||||
8 | Dancing With Mr. D. - Glyn Johns 1973 Mix | 4:33 | ||||
9 | Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker) - Glyn Johns 1973 Mix | 3:26 | ||||
10 | Silver Train - Glyn Johns 1973 Mix | 4:31 |
Beatlesi i Stonesi, ying i yang - crno bijeli svijet britanske glazbene scene, svima dobro poznata imena od samih su početaka svojih plodnih karijera stajali na različitim krajevima neponovljive duge zvane rock' n roll.
Za razliku od fino ispoliranog imagea Paula, Johna, Georgea i Ringa; njihovi vječni oponenti zaigrali su na kartu prirodnog buntovništva, sviranja najdivljijeg R & B koji se do tada čuo, stekavši s lakoćom brojno kult sljedbeništvo. Za takav status zaslužan je bio Andrew Oldham, prodorno čudo od djeteta osiguravši im prvi ugovor sa tvrtkom Decca. Na krilima obrada Chuck Berryjeve „Come On“; Lennon-McCartneyjeve autorske „I Wanna Be Your Man“ i Buddy Hollyjeve „Not Fade Away“ trasiran je put ka jednoj od najdugovječnijoj karijera u rock bussinesu.
Epiteti poput, prljavi, neoprani neprijatelji čudoređa i društva samo su zacementirali i trasirali put u legendu koja traje sve do danas.
Album „Aftermath“ bio im je prvi od korica do korica sa autorskim materijalom, kao nagovještaj onoga što će uslijediti kroz brojne uspješnice, gotovo evergreenove, te je na taj način neprikosnovenom tandemu Lennon-McCartney stvorena opasna konkurencija.
Ni oni nisu bili imuni na status slavnih osoba koje se bez stimulansa očito teško nose s takvim situacijama. Osim poslovične provokativnosti („Let's Spend the Night Together“) koja je zbog eksplicitnosti sadržaja bila zabranjena u SAD, Stonesi su imali, rekao bih uobičajenih problema s opijatima (hapšenje Brian Jonesa, Jeggera i Richarda), a koje je rezultiralo skretanjem u psihodelične vode na albumu „Between the Buttons“, neslavnom primjerku psihodelije ala Stones sa Beatlovskim harmonijama. Nastavak određene izgubljenosti u nastojanjima pariranja „Sgt. Pepperu“ nastavio se s albumom „Their Satanic Majesties Request“ s kojim je ozbiljno poljuljan kredibilitet organske rock grupe.
No onda se ukazalo svijetlo na kraju tunela, izlazi im „Beggar's Banquet“ sa nedvojbenim klasicima, jednim od nezaobilaznih momenata svakog njihovog koncertnog nastupa: „Symphaty For The Devil“ (inspiraciju su pronašli u knjizi „Majstor i Margarita, Mikhaila Bulgalova) te „Street Fighting Man“ kao osvrt na studentske proteste. Bio je to ujedno i posljednji album na kojem je svirao Brian Jones, zamjenu su pronašli u glazbenom vunderkidu, Micku Tayloru. Možda najbolju posvetu ovom remek djelu izrekao je sam Richard: „Bilo je to magično doba, sve naše mladenačke fantazije pretočili smo u stvaran život“.
Dan nakon Jonesove sahrane izlazi još jedan nezaobilazan kamen temeljac rock' n rolla, „Honky Tonk Woman“.
Uspješan nastavka karijere učvršćen je odličnim, zaista utjecajnim albumom „Let It Bleed“ s kojim se veže poznata, nemila scena s koncerta u Altamontu, nakon kojeg su punih 6 godina izbjegavali svirati „Symphaty For The Devil“. Album je odraz teškog vremena, rata u Vijetnamu, sve više prisutnog nasilja, najbolje prikazanog kroz apokaliptičnu „Gimme Shelter“. Ujedno je to bio realističan prikaz nasilja, utjecaja teških droga, sadomahizma, sexa. Svi ti sastojci su uvjetovali i neodoljivost i ostalog materijala.
Debi na vlastitoj etiketi Rolling Stones Record iznjedrio je još jedan rasni blockbuster, u „Brown Sugar“ odsviran je neodoljiv rrif u kombinaciji sa saxom Bobby Keyesa i trubom Jima Pricea. U pitanju je eponimni album „Sticky Fingers“ na kojem se po prvi njihov prepoznatljiv zvuk obogaćuje puhačima, kao svojevrsna posveta Otis Reddingu i James Brownu.Na albumu se po prvi put nalazi njihov zaštitni znak (isplaženi jezik) djelo Johna Pachea, dok je omotnica djelo Andy Warhola. Na albumu se nalazi i jedna od njihovih ljepših balada „Wild Horses“.
Tako nakon dvostrukog „Exile On The Main Street“, jednog od njihovih najboljih dolazimo do predmeta naše recenzije „Goat's Head Soup“.
Obzirom na njihovu znakovitu pojavu u rock galaksiji, preskočiti ovakav poduži uvod bilo bi prosto neoprostivo.
Reizdanje ovog albuma dolazi u raskošnom izdanju uz deset bonus pjesama u odnosu na originalno izdanje, među kojima se kriju i tri neobjavljene snimke („Criss Cross“; „All the Rage“ i „Scarlet“), te ekskluzivna knjiga od stotinjak stranica s fotografijama i raznim esejima.
Je li to predstavlja samo bezočnu distrakciju od sadržaja originalnog materijala?
E sada kada se ta nametnuta raskoš ogoli do samog temelja dođe se (valjda) do same istine koja se za ovaj album ne veže uz superlative.
Od deset (sa originala) zastupljenih pjesama preko 50% predstavlja Jagger-Richardsov prepoznatljiv rukopis koji se može u istim količinama pronaći na gotovo svakom albumu. Ono što iskače od prosjećnosti vezano je za samu glazbenu sliku kojom dominira zaista inspirativno nabrijan Mick Taylor, dok ostatak benda takvu svirku može obaviti zavezanih očiju u 3 sata ujutro.
Ipak, prosječnost je narušena zaista rijetkim biserom, jednom od ponajboljih rock balada; „Angie“ joj je ime s provjerenom ulogom osvajanja tvrdih srdaca pripadnica ljepšeg spola.
Tu se, ne baš istim značajem i kvalitetom mogu ugurati „Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker), još jedna od tužnih priča o brutalnosti američke policije i njihovim pogreškama; „Dancing With Mr.D“ pjesma mračnog bluesa sa zaista provokativnim naslovom koji nedvojbeno asocira na Mr.Devila, te laganica „Winter“ sa sjajnom gitarskom rolom Micka Taylora.
Moram biti malo zločest pa istaknuti kako refren je iz „Star,Star“ dobro nadahnuo Gopca i ekipu u njihovoj „Starfucker“; u oba slučaja posveta Chuck Berryju.
Ukratko, ovaj album je po mnogima podcijenjen u odnosu na druge, pa bi istinu trebalo ipak potražiti izvan kruga najzagriženijih obožavatelja.
Ili kako se u Dalmaciji za nešto između kaže: „Niti Pirka niti Kanjac“.
Đorđe Škarica
« Exile On Main St | The Rolling Stones Albumi Kronologija | Some Girls » |