Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji

Review

Melankolično je ovo vrijeme ispunjeno lošim vijestima i tužnim brojkama. Različite informacije koje akumuliramo na dnevnoj bazi u svojoj nedorečenosti rezultiraju našim pomiješanim osjećajima bijesa, nemoći i iskušavaju naše strpljenje. Nešto što bi trebalo postati „novo normalno“ nikako da saživi s nama, jer tako živo pamtimo ono staro koje se naizgled bespovratno udaljava od nas. Prije nekih godinu dana, gledao sam Repetitor u zagrebačkoj Tvornici kulture te kao i ostali uživao u jedinstvenom spoju žestine, energije i popunjenog zvuka. Sada je to nemoguće. Ali dobra je vijest da je grupa prije desetak dana objavila novi album.

Ovaj trojac iz Beograda sačinjavaju Boris Vlastelica (gitara, glas, klavijatura), Milena Milutinovic (bubanj, glas) i Ana-Marija Cupin (bas, glas). Boris svira pankerski i psihotično s rastrganim solažama koje puni žestokim riffovima, Ana-Marija uglavnom linijski i žestoko u stilu postpunka i grungea, a Milena razigrano, melodično i složeno, s prijelazima koji nemalo podsjećaju na Stephena Morrisa iz Joy Divisiona. Sviraju već 15 godina i prije ovog najnovijeg albuma objavili su čak tri: „Sve što vidim je prvi put“ (2008.), „Dobrodošli na okean“ (2012.) i „Suženi snovi“ (2016.). Sam početak obilježili su uspjesima, jer ih je već nakon prvijenca jednako prihvatila i publika, i kritika. U prilog tome govore njihovi popunjeni live nastupi koje su održavali u urbanim središtima širom regije, osvojena titula najperspektivnijeg benda ovih prostora po mišljenju mnogih web portala, kao i objavljivanje tekstova pjesama "Ja" i "Pukotine" u knjizi „Pesme bratstva, detinjstva & potomstva: Antologija ex YU rok poezije 1967 – 2007“ autora Petra Janjatovića.

Nije jednostavno pronaći izravan glazbeni utjecaj na ovu grupu, jer se njihove izvedbe kreću u širim okvirima alternative, garage, postpunk, indie i noise glazbe. Slušatelji tako pronalaze poveznice s lepezom bendova: od Stoogesa i Joy Divisiona, ranih Mudhoneyja, Šarla Akrobate, Discipline kičme, mladih Pipsa, Fugazija, Sonic Youtha, preko Pixiesa i rane Nirvane pa čak do Black Sabbatha i Suicidea. Ipak, treba naglasiti da je to tek okvir u kojemu je platno na koji Repetitor vješto premazuje svoje autentične boje, te su tako u svojih 15 godina stvorili prepoznatljiv zvuk kojega marljivo i kontinuirano i dalje nadograđuju.

Najnoviji album nosi naslov „Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ i prava je slika ovoga u najmanju ruku čudnog, bolesno-zamornog i neizvjesnog vremena u kojemu živimo. Album nije dugačak, ima osam pjesama koje su ritmički i tematski posložene na pravo mjesto. Otvara ga dinamična i žestoka pjesma „Džungla“ u čijem se tekstu iščitava želja za odlaskom u divljinu, daleko od današnje (bolesne) civilizacije. U pjesmama „Kroz vetar“ i „Sa izvora“ u prvom su planu ženski vokali koji nas odvode u neku drugu dimenziju, dok pjesma „Gorim“ upravo plijeni svojom jednostavnošću i žestinom te stihovima u kojima će se pronaći mnogi: „Bilo je tako obično / Sve je to znao svako od nas / Maske su pale logično / Sada se vidi ko je ko…“. Članovi benda su najveće nade položili u svoj prvi singl „Kost i koža“ za koju je napravljen i spot. Pomalo je to psihodelična pjesma koja nas žestinom vraća u najbolja vremena rane „Nirvane“. Prijelomna pjesma albuma je „Roba s greškom“, jer postupno umrtvljuje strasti i privodi nas kraju albuma koji je ovoga puta potpuno je laganog tempa. Pitkih melodija i tekstova ove pjesme idealno opisuju prazan prostor u kojemu se danas nalazimo: između smjena „tvrdih“ i „mekih“ lock-downova koji nemilice razaraju tkivo naše društvenosti i dovode u pitanje budućnost i perspektivu.

„Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji“ grupe Repetitor plastična je slika vremena u kojemu živimo i neće razočarati staru publiku, ali će vjerojatno osvojiti i novu. Nemilosrdni su i žestoki kao i prije, no u bendu se zamjećuje zrelost koja je svakako nusprodukt vremena u kojemu živimo. Na kraju, novi Repetitor potiče nas da prikupimo zadnje atome strpljivosti i pričekamo da sve ovo prođe: jer, treba ih čuti uživo, a takvo se čekanje, makar i na neko (ne)određeno vrijeme - definitivno isplati.

Ivan Dukić