facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svi 2020
Format Albumi
Vrsta Blues rock / Psychedelic rock / Classic Rock / Progressive Rock
Dodano Ponedjeljak, 21 Rujan 2020
Žanr Pop-Rock
Length 53:14
Broj diskova 1
Edition date Svi 2020
Država Mexico
Etiketa Samostalno
Catalog Number -
Edition details objavljeno: 15.5.2020.
Tags Rider Negro

Review

Nisam baš siguran koliku vrijednost i težinu ima kompliment kad te netko nazove novim Led Zeppelinima, novim Black Sabbathima, novim Pink Floydima ( ispravak, nema nikakvih novih Pink Floyda, niti će ih ikada biti).

Rider Negro kombinacija je riječi na engleskom i španjolskom jeziku benda koji dolazi iz sjevernih predgrađa Mexico Cityja. Želja članova bila je postići efekt identičan nazivu Iron Butterfly ili Led Zeppelin, naime postići dualitet u imenu. Kasnije su otkrili da naziv može funkcionirati i kao zajednica komplementarnih suprotnosti.

Rider bi bila aktivna svijest koja ima znanje, ujedno i patnju; Negro je nepoznata podsvijest sa difuznim prisustvom.

Glezbeni uzori su im nedvojbeno The Doors, zatim Pink Floyd; Porcupine Tree, CCR; Status Quo; Deep Purple; Santana; Vangelis; Ennio Morricone, a španjolski utjecaji odnose se na Javier Corcobada; Caifanes.

Ukratko, njihova glazba mogla bi se opisati kao mješavina psihodeličnog rocka, s dobro doziranim začinima poput bluesa, rocka, latinskog groovea. Članovi benda su: Zaid Guiterrez (bubnjevi); Israel Baez (klavijature); Miguel Vasquez (bas); Tlaca Serrano (gitara, vokal).

Pronicanje u Morrisonov glazbeni svijet prepun tamno-zločestog zvuka, teatarske atmosfere s nedvojbenim asocijacijama na sex i smrt kojeg su Jim i društvo smiono posjeli u sedlo uvijek prevrtljivog rocka nikada nije bio lagan zadatak za slušatelja, a kamoli za glazbenika koji se nastoji približiti tom jedinstvenom univerzumu s kojim je započeo rock teatar.

Osim vrlo sličnog vokala Tlaca Serrana (ipak ne onako frapantno sličnog Robert Plantu kojeg posjeduje Josh Kiszka iz Grete Van Fleet), dobar dio atmosfere s ovog albuma asocira na ostavštinu Doorsa, ima tu mističnih i eshatoloških preokupacija kojima je Jim Morrison kao vječni buntovnik i zakoniti predstavnik struje samouništenja bio neprestano opsjednut. U traženju svog glazbenog identiteta na tragu psihodelije, bend upotrebljava osim „klasičnih“ rock instrumenata i instrumente svojih predaka poput atecocollija, raznih urođeničkih zvečki. Kako su mi kazali, želja je benda postići uravnotežen, umjeren i razborit zvuk, kao simbiozu instrumenata i prirodnih zvukova, primjerice bas zadužiti za zemljane, a gitaru za vatrena obilježja.

Uz dužno poštovanje prema uzoru treba odrediti granicu preko koje nećeš profanirati svoj rad koji počiva na gotovo mitološkom radu Morrisona i društva, što su Rider Negru čvrsto postavili unatoč očitim asocijacijama koje se prosto nameću na prvo slušanje, te ga obogatili svojim „sitnim nadogradnjama“. Siguran sam da među članovima postoji dobra interakcija, vidljivo je to iz dinamičnih međuigara svih instrumenata, kao i vješto izbjegavanje odlaska u crnilo, klaustrofobski tunel - gotovo prirodno stanište njihovih uzora.

Za razliku od svojih sunarodnjaka, benda Los Lobos, koji su naslovom svog možda ponajboljeg albuma „How Will the Wolf Survive“ ukazali na neprestanu borbu zauzimanja glazbenih položaja i utjecaja (i ne samo njih) Meksikanaca u SAD u želji zadržavanja svog identiteta; Rider Negro nemaju takvih problema (istina, njihovo djelovanje isključivo je na teritoriju Meksika gdje u određenim glazbenim krugovima uživaju neupitnu reputaciju).

Uvodni dvojac „Fires at the Cosmic Dawn“ i „Dry and Soft“ starijim konzumentima rocka vraća sjećanja na Morrisona i društvo, pjesme kao da su istrgnute iz njihovog opusa sa dobrim refrenima, finim gitarskim dionicama, pozadinskim klavijaturama, pjesme koje referiraju na komercijalniji nivo, ujedno predstavljaju dobar uvid u ostatak materijala.

„El Buitre“ ima onaj prepoznatljiv latino/blues/bosa nova ugođaj svojstven podneblju sa asocijacijama na Santanin gitarski brevijar.

„The Wizard(Beta Orionis)“ u svom intru sasvim je simpatičan spoj Pink Floyda (Meddle) i kasnije Deep Purple zvuka zaogrnut klavijaturskim plaštom patentiranog od strane Raya Manzareka.

Unatoč prisutnim psihodeličnim komponentima cijelim albumom dominira melodičnost, hrabar je to pokušaj egzistiranja ovakvog žanra u sredini iz koje dolaze.

Sve u svemu, interesantan uradak koji svakome može ponuditi nešto staro, nešto novo.

Par riječi o glazbenoj sceni u Mexicu, pa evo što su mi kazali:

„Rock scena ponekad obečava, ponekad je beznadna. Iskreno rock nije stil koji koji se najviše sluša u Mexicu, konkretno naš glazbeni pravac je u neprestanom natjecanju sa takozvanom latino glazbom koju osobno smatramo junk glazbom, nešto poput fast/junk fooda koji se odlično prodaje i sluša na gotovo svakom mjestu. Postoji i indie rock scena, nekad sasvim solidno razgranata, danas skoro neprimjetna. Možda je to zasluga pojave bendova koji se referiraju na klasični rock, nešto više ili manje našto se mi referiramo. Mislimo da ono što je klasično postaje vječno i ne treba ga posebno štititi“.

Evo nabrajamo i par bendova za koje imamo dobro mišljenje: La Sustancia Divina; Malahierba; The Wizard; Electric Mountain; El Culto al Ojo Royo y La Era de Acuario“.

Đorđe Škarica

Hits 224

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42