Up

Review

Bila je tisuću devetsto devedeset i osma, jedno krasno desetljeće, furiozno stoljeće i obećavajuće tisućljeće bližili su se kraju; studiralo se i guštalo i da... ušao sam u prvu pravu, ozbiljnu ljubavnu vezu koja me godinama kasnije dovela i do bračnih voda.

Mnogo se glazbe slušalo tada u malom studentskom stančiću, mnogo prekrasnih albuma, od kojih su većina bili labuđi pjev, ne samo svojih autora nego i tog postmodernog desetljeća koje je polako umiralo. Massive Attack s "Mezzanine", Manic Street Preachers s "This is My Truth Tell Me Yours", Pulp s "This is Hardcore", Boo Radleys s "Kingsize", Smashing Pumpkins s "Adore"... sve sami kreativni epilozi imena koji su obilježili jednu generaciju. Tu spada, bar donekle, i "Up", vrlo malo voljen i najčešće osporavan album velikana američkog nezavisnog rocka, ali meni nekako posebno drag ne samo unutar njihova opusa. Naći ću, naravno, i ja najmanje tri ili četiri bolja albuma u njihovu portfelju, ali baš zbog svog lošeg rankinga i zbog toga što je doplutao u posebnom trenutku moga života, meni baš on počesto dolijeće u player i u stalne osobne analize.

Bilo je to posebno razdoblje i za R.E.M. - izgubili su stalnog člana, bubnjara koji se iz zdravstvenih razloga morao povući sa scene; prethodni album, koliko god jako dobar bio, nije ostvario očekivan financijski rezultat; smjer kojim se dotad išlo tražio je promjene u zvuku... Nerijetko "Up" prozivaju eksperimentom. On to i jest u smislu da se jedan, po vokaciji i čuvenju, rock bend odlučio na korištenje elektronike (doduše, antikne i prilično suptilne) i sintetičkih glazbenih rješenja. Međutim, u pitanju je prvenstveno emotivno uvjerljiv i dojmljiv album zaokružene atmosfere. Na njemu se našlo i nešto škarta (singl "Lotus"), ali i pravih vrhunaca pjesmarice benda ("Why Not Smile"). Što je najbitnije, na njemu se našlo mnogo pjesama koje su legle točno na pravo mjesto u to točno određeno vrijeme.

Cimer ga je kupio dok je još bio friški i taj se CD vrtio obično u večernjim satima, uporno, dok se nije zavukao pod kožu, dok "Hope" nije postala briljantna, dok neobični uvod "Airportman" nije uistinu postala pjesma, dok "Why Not Smile" nije postala himna, dok "Daysleeper" nije postala čista nostalgija, a skrivena pjesma "I'm Not Over You" najsjajnije zlato.

Nije "Up" remek-djelo, ali to mu nije bila ni namjera. Upravo u toj apsolutnoj neopterećenosti i leži dio njegova šarma. A sve što je kasnije R.E.M. radio nije ga sustiglo, već se činilo već umornim ponavljanjem, tako da ga to, bar u mom svemiru, čini labuđim pjevom i ove grupe.

Čudna neka godina, dakle, ta 1998. Lijepa, daleka...

Toni Matošin