Review
Nedavno se u prodavaonicama ploča pojavilo još jedno reizdanje Croatia Recordsa, ovoga puta posebno intrigantne naslovnice, s obzirom da je na njoj prikazan neki uistinu neobičan bend. U sredini dominira vremešna plavuša raspuštene kose s gitarom, vjerojatno solistica, a oko nje su tetovirani mornar, flegmatični tamburaš, koji izgleda kao da ga je neka rijeka donijela, basist zavodničkog pogleda s francuskom kapom na glavi i, naravno, neizbježni harmonikaš na pragu sedamdesetih koji je ovdje kao posebno jamstvo vrhunske zabave. Iznad njih, slovima cirkusko-šarenih boja, ispisan je natpis: „Večeras vas zabavljaju…“. Nemali broj onih koji vide sliku ove ekipe (Adele, Mileta, Miloša, Boleta i Zigija koje je fotografirao Jugoslav Vlahović) zakolutao bi očima i s pravom se upitao: „Što je ovo?“, a pri samoj pomisli na mogućnost da ovakvu ploču stavi na gramofon, stresao bi se užasnut, kada ne bi u donjem desnom kutu stajao logo Riblje čorbe s onom poznatom ribljom kosti umjesto slova „i“. Naravno, starije generacije znaju o čemu se radi, poznaju taj album, a i omotnicu. Oni koje nije potpuno svladala amnezija na godine postojanja bivše Jugoslavije, spremno će reći da se Čorba osamdesetih poprilično slušala, a oni kojima se Čorba smučila zbog ljutih političkih začina kojima je početkom devedesetih frontmen Bora zagadio medijski prostor i pridonosio ratnoj histeriji, reći će hladnokrvno da ih - nikada nisu slušali.
Bolji poznavatelji rock and rolla prostora bivše Jugoslavije znaju da je Riblja čorba osnovana krajem sedamdesetih te da je početkom osamdesetih bila jedan od ključnih rock bendova na tadašnjoj sceni. Krenuli su kao čvrsti hard rock bend, snažnih riffovskih gitara i dobrih, provokativnih tekstova, koji su vješto secirali muško-ženske odnose, sukobe generacija i osuđivali malograđanštinu i povinicijalizam, a kasnije su zvuku pridodali primjese pop-rocka pa i ponešto funkyja. Svakako treba spomenuti da je taj bend bio i odskočna daska Momčilu Bajagiću Bajagi, koji je ondje svirao upravo do 1984. godine te nakon toga krenuo u uspješnu solo karijeru. Riblja čorba poprilično je utjecala na druge bendove prostora bivše Jugoslavije, pa i na mnoge hrvatske, što mnogi danas vjerojatno i ne žele priznati. Faktografski gledano, Riblja Čorba do sada je objavila čak 20 studijskih albuma. A ovo je njihov peti studijski album i nije blistav, nije sjajan, ali je jedini kojega je objavio tadašnji zagrebački Jugoton pa stoga i ne čudi ovo reizdanje na vinilu Croatia Recordsa.
Ipak, prije nego što krenem u analizu petog albuma, preletjet ću ukratko njihova ranija studijska izdanja. Njihov prvijenac „Kost u grlu“ (1979.) predstavljao je, šahovski gledano, odlično otvaranje s kojim su, u samo nekoliko godina, ostvarili mat domaće publike u tri poteza. Već je na prvom albumu bilo podosta izvrsnih pjesama (primjerice „Rokenrol za kućni savet“, „Lutka s naslovne strane“ ili „Ostani đubre do kraja“), Čorba se pokazala kao jedan izuzetno kvalitetan hard rock bend, a Bora odličan pjesnik, premda se do kraja ovdje još nije pjevački profilirao. Drugi album, „Pokvarena mašta i prljave strasti“ bio im je još bolji; materijal je nastao tako što je Bora Bajagi slao tekstove s odsluženja vojnog roka, a ovaj je za njih stvarao glazbu. Vrhunac popularnosti ostvarili su pločom „Mrtva priroda“, komercijalnim albumom koji ih je katapultirao u 'svemir' popularnosti. Pjesme „Volim, volim, volim, volim žene“, „Na zapadu ništa novo“ i „Pekar, lekar apotekar“ bili su veliki hitovi a na albumu se nalazi i niz kvalitetnih pjesama „Ne veruj ženi koja puši Drinu bez filtera“ ili „Neke su žene pratile vojnike“. Čorba je imala odličnih pjesama i na „Buvljoj pijaci“ („Draga, ne budi peder“, „U dva će čistači odneti đubre“, „Neću da živim u bloku 65“ i „Dobro jutro“), a nakon toga snimili su upravo ovaj album koji je podbacio u kvaliteti pa i u nakladi u odnosu na sve svoje ranije prethodnike. Svaki od spomenutih ranijih albuma Riblje čorbe zaslužio bi reizdanje na vinilu prije ovoga albuma, ali Croatia Records nije vlasnik njihovih autorskih prava, jer su ih objavili pod etiketom PGP RTB.
Ploča ima kvalitetnu opremu: otvara se na preklop, unutra su s desne strane ispisani svi tekstovi pjesama, a s lijeve strane nalazi se serija dodatnih zafrkantskih fotografija vesele ekipe „muzičara“ s naslovne stranice. Pjesme su za ovu prigodu luksuznog reizdanja na 180 gramnom vinulu remasterizirane s high speed magnetofonskih vrpci, a remaster je radio Goran Martinac u Croatia Records Studiju.
Popraćen je vrlo opširnim tekstom Siniše Škarice koji detaljno opisuje kako je do suradnje i realizacije albuma uopće došlo. Opisao je sve, od onog prvog telefonskog poziva Bore Škarici kad mu je Škarica (ili Makazica, kako ga je Bora zvao) rekao na telefon: „Molim“, a Bora (kasnije odlikovan za poseban doprinos u kulturi), spremno mu je uzvratio: „Opalim te golim…“ Opisuje Škarica dakle, kako je došlo do suradnje ali i razlaza Riblje Čorbe i tadašnjeg Jugotona. Ima ovdje i ponešto pretjerivanja po pitanju koga je sve zagrebački Jugoton pod svojim okriljem tada imao ili koga je sve trebao imati, jer primjerice, dobro poznata je činjenica da je Jugoton na samu Škaričinu inicijativu odbio EKV, pod izlikom da već imaju u svojim redovima koncepcijski sličan bend a to je bio – Dorian Gray (o tome piše Dušan Vesić u knjizi „Magi – Kao da je bilo nekad“). U svakom slučaju, tekst kojega možemo čitati na 12 stranica je više nego dobar, potkrijepljen je s podosta crno-bijelih slika te svakako reizdanju ovoga albuma daje jednu dodatnu vrijednost. U sklopu ploče nalazi se, naravno, i barcode za besplatni download mp3-ica.
Na ploči je čak 11 pjesama koje se stilski poprilično razlikuju i dokazuju jednu fazu privremenog žanrovskog lutanja ovoga benda nakon uspjeha kojega su ostvarili s prva tri albuma. Tekstovi su uglavnom Borini, s izuzetkom pjesama „Muzičari koji piju“ i „Kad hodaš“ koje su u cijelosti, stihovima i glazbom, autorsko djelo Momčila Bajagića – Bajage. Jer, Čorba nije bila samo Bora Đorđević, već bend u kojemu su u izradi pjesama sudjelovali i ostali članovi, a da je tome tako, možemo se lako uvjeriti samim preletom pogleda preko popisa autora pjesama, kako na ovom, tako i na ostalim albumima grupe.
Album otvara pjesma „Kazablanka“, zafrkancija s glazbenim primjesama disco-funkyja i ponekim motivom iz kultnog istoimenog filma (Humphrey Bogart, Ingrid Bergman i „Play Again, Sam“). Tekst je Borin, a glazbu je napravio Bajaga, ima i neki etno-element u obliku solaže koji se u pjesmu sasvim dobro uklopio, ali je pjesma koja je zamišljena kao hit, jedna od najlošijih na ovoj ploči. Nešto je bolja naslovna pjesma albuma, „Muzičari koji piju“, sprdanje na temu glazbenika-cugera koji „nisu nikad patili od treme“ i „nisu nikad stizali na vreme“ te općenito „nikad nisu patili (popili bi isuviše da bi shvatili)“... Ali obje su pjesme miljama daleko od onoga što je Čorbina publika ranije navikla od njih čuti. Duhovita je, vjerujem s podosta autobiografskih elemenata i svakako bi bilo bolje da je na prvom mjestu ovoga albuma. Poslije „Muzičara“ možemo čuti „Mangupi vam kvare dete“, pjesmu obogaćenu dominantnim klavirom Kornelija Kovača, s tekstom tipičnim za Čorbu - vulgarnom zafrkancijom na temu ranog odrastanja novih generacija pri kojem se odrasli susreću s često nezgodnim dječjim pitanjima te nerijetko nalaze u nemogućim situacijama da na njih odgovore. Uz glazbu koju je ponovno napisao Bajaga, Borin tekst i već spomenuti glasovir, pjesma zvuči sasvim dobro. „Džukele će me dokusuriti“, nije pjesma koja bi trebala zabrinuti ljubitelje životinja, jer je pojam 'džukela' ovdje korišten, pretpostavljam, više kao ljudska karakterna osobina. Tekst je Borin, a glazba autorska kombinacija Bajage i Rajka Kojića, vrhunskoga solo gitariste koji je nakon ove ploče krenuo u solo vode, ali i potpuno nizbrdo, zabrazdivši u ovisnosti o heroinu. Pjesma je kvalitetno aranžerski i instrumentalno riješena. Vječitu temu prevare koja se provlači kroz većinu Borinih tekstova možemo pronaći i u pjesmi „Nemoj da kažeš mome dečku“ koautora Bore kao tekstopisca i basista Miše Aleksića, skladatelja. Glazbeno, riffovski neopisivo podsjeća na „Tush“ ZZ Topa. Prva strana ploče završava kvalitetnom Borinom baladom „Gluposti“, jednostavnog, a odličnog teksta: „ Nemam više motiv da bi bio protiv / nisam neukrotiv, ja priznajem poraz…“.
Drugu iliti B - stranu ove ploče otvara duhovita i brza, hitoidna pjesma „Žika Živac“. Tekst je fantastičan: govori o buntovniku ili protivniku sistema koji je stoga u njemu 'dežurni krivac' i 'stopostotni negativac', kriv za svaku krađu koja se dogodi te stoga često i s druge strane brave. Duhovitoga je teksta, što je Borina zasluga, ali i pjevnoga, zaraznog refrena za što je ponovno zaslužan Aleksić. Borina pomalo paranoična pjesma „Besni psi“ s današnje pozicije mogla bi se tumačiti kao pjesma puna predrasuda („Grčki šverceri, arapski studenti, negativni elementi, maloletni delikventi i besni psi…“). Glazbeno je kvalitetno odrađena, onako u stilu Rolling Stonesa, ali je ipak šablonska i vjerojatno još jedna slabija pjesma na ovoj ploči. Ali, nakon nje slijedi već spomenuta pjesma „Kad hodaš“, prekrasna i emotivno izuzetno snažna Bajagina balada koja izgleda kao da je u ovaj materijal pala s Marsa, jer mu se konceptualno, tekstualno i glazbeno uopće ne uklapa, ali cijeli ovaj album podiže na jednu višu razinu. Bajaga se kao kompletan autor dokazao još pjesmom „Ja sam se ložio na tebe“ na ranijem albumu „Mrtva priroda“ i ne čudi da se i na ovom albumu nalazi nekoliko njegovih samostalnih uradaka. Navodno je Bora prelistao Bajaginu pjesmaricu i probrao iz nje što mu se najviše svidjelo (upravo pjesmu „Kad hodaš“), a ostatak prepustio Bajagi koji ga je krajem te iste godine snimio i objavio na samostalnom albumu s Instruktorima kao „Pozitivnu geografiju“. Predzadnja pjesma na prvoj strani ploče jest „Minut ćutanja“, autorska kombinacija Rajka Kojića i Bore Đorđevića. Pjesma je glazbeno ponovno u stilu ZZ Topa, a bavi se muškim bijesom i krizom u vezama. Govori o dvoličnosti žena, koje, ruku na srce, uistinu ponegdje i ima, no danas bi je svakako okarakterizirali kao pjesmu punu muškog šovinizma. Jedna od najboljih stvari na ploči uz onu već spomenutu „Kad hodaš“ slijedi upravo na samom kraju ploče: „Ravnodušan prema plaču“, jednostavna, ali odlična Borina pjesma, kojom svojim grubim i izravnim rječnikom, plastično dočarava zamišljenu situaciju na vlastitom sprovodu:
„Oko mene su u stvari
licemeri i govnari
svako mi za dušu pije
a znam lažu drkadžije
svako ko je tu plakao
posl'o bi me u pakao (…)
Ravnodušan prema plaču
i konačno sasvim sam
obožavam ilovaču
ne može mi ništa šljam…“
Sve u svemu, Croatia Records je i s ovim reizdanjem razveselila brojne kolekcionare ploča i ljubitelje Riblje čorbe kojih vjerojatno i dalje ima, kako u starijim, tako i u mlađim generacijama. Nije ovo njihov najbolji album ako ga uspoređujemo s ostalima, jer su i oni, kao i neki ostali izvođači sami sebi visoko postavili letvicu svojim ranijim izdanjima. Ipak, album je, posebno u ovakvom luksuznom reizdanju, zaslužio mjesto u zbirci vinila. Naročito kod onoga koji je, kao što bi Bora rekao, „izgubio motiv da bi bio protiv“. Nadajmo se da će neki izdavač pronaći način te ostvariti suradnju s inozemnim, srpskim izdavačima oko reizdanja i onih ranijih, ovom prethodnih vinila.
Ivan Dukić
