A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
0 | Miroslav Kirin: | 0:00 | ||||
0 | Denis Romac: | 0:00 | ||||
0 | Goran Kulenović: | 0:00 | ||||
0 | Gordan Nuhanović: | 0:00 | ||||
0 | Ahmed Burić: | 0:00 | ||||
0 | Edi Jurković: | 0:00 | ||||
0 | Nenad Roban: | 0:00 | ||||
0 | Boris Perić: | 0:00 | ||||
0 | Željana Giljanović: | 0:00 | ||||
0 | Ivica Prtenjača: | 0:00 | ||||
0 | Robert Roklicer: | 0:00 | ||||
0 | Krešimir Pintarić: | 0:00 | ||||
0 | Ante Tomić: | 0:00 | ||||
0 | Olja Savičević-Ivančević: | 0:00 | ||||
0 | Alen Bović: | 0:00 | ||||
0 | Vladimir Arsenijević: | 0:00 | ||||
0 | Nenad Rizvanović: | 0:00 | ||||
0 | Josip Mlakić: | 0:00 | ||||
0 | Dražen Stjepandić: | 0:00 | ||||
0 | Nenad Marjanović – Dr. Fric: | 0:00 | ||||
0 | iCCKelčec: | 0:00 | ||||
0 | Dalibor Matanić: | 0:00 | ||||
0 | Krešimir Mišak: | 0:00 | ||||
0 | Renato Baretić: | 0:00 | ||||
0 | Ognjen Sviličić: | 0:00 | ||||
0 | Dražen Ilinčić: | 0:00 | ||||
0 | Arsen Oremović: | 0:00 | ||||
0 | Borivoj Radaković: | 0:00 |
Intenzivno slušam Azru zadnjih dana, moram priznati. Strašno puno, zapravo, s obzirom da nisam pustio neki njihov CD već godinama. Po nekom logičnom receptu, izbor se uglavnom svodi na "Filigranske pločnike", "Sunčanu stranu ulice" i "Ravno do dna". Zlatne naslove hrvatskoga rocka. I opet mi padaju na pamet pokušaji omalovažavanja uloge i značaja Branimira Štulića u hrvatskoj, odnosno, nekadašnjoj jugoslavenskoj pop kulturi, osobito oni koji mu pretpostavljaju nekakve Bregoviće i slične kalkulante upitnog autorskog zamaha. I mislim se kako, usprkos svoj egocentričnosti i iritirajućoj paranoičnosti, taj lik praktički nema konkurenta koji bi bio bar jednako prodoran, značajan, pravovremen, koji bi se u toj mjeri mogao opisati kao ikona. Iako je punim sjajem sjala tek tri ili četiri godine, iako bi se dalo govoriti o estetskim kvalitetama, Azra je, bez sumnje, najznačajniji (ako je Haustor najbolji) bend kojeg je Hrvatska (a pogotovo Zagreb, nigdje tako podrobno i "krvavo" opisivan kao kod Štulića) ikad imala.
Ne, nije mi bila niti mi jest namjera pisati o Azri ili o ijednom njihovom albumu, već me je na ovaj skromni osvrt navela zbirka priča "Zvučni zid". Nastala s ishodištem u nekadašnjoj Večernjakovoj rubrici "Soundtrack moga života", zbirka, pod uredničkim pokroviteljstvom Arsena Oremovića i Borivoja Radakovića, okuplja dvadeset i sedam priča (Kirinova "Biti Iggy Pop" je kratka pjesma postavljena tu kao neka vrst predgovora) koje za motiv ili kulisu koja tonalizira radnju imaju neki bend, izvođača, album, pjesmu ili slično. Rock-priče, recimo ugrubo. Jako slatka i zanimljiva zamisao, tim više što, meni osobno, o bilo kojoj osobi mnogo govori glazbeni ukus. A i popis pisaca je prilično zanimljiv i obuhvatan. Rezultat? Pa, razočaravajuć koliko i solidan. Ili da obrnem ta dva pridjeva?
Azra, odnosno, novi val okosnica su većine priča. To je uvelike diktirao generacijski razred pisaca, pa je i razumljivo, no ipak čini cijelu zbirku pomalo suhoparnom i predvidljivom. Eto, i mene je nakon čitanja potaknulo na prvi pasus ovoga teksta takvog kakav jest. No, naravno, kvaliteta teksta nadmašit će sve generalne zaključke – kad je ima. A "Zvučni zid" ima uistinu vrlo zanimljivih epizoda, poput Jurkovićeve "Treći bend (ovako se sprema tema koje nema)" s crticom iz riječke punk-prošlosti, Pintarićevih "Zatočenika ljubavi" s osvrtom na osobno mi predrage The Flaming Lips (da, da, vrhunski subjektivizam, ali pričamo o glazbi!), Mlakićeve sumorne "Mrtve straže", Stjepandićeve "Come on, Jura" u kojoj nekadašnji novovalni junak Stublić pjeva za minornu desničarsku stranku ili iCCKelčecove "Jednog dana nema ga, da nikada ne dođe" s autobiografskom minijaturom o nastanku naslovnice Azrine "Zadovoljštine". Najveća su mi, pak, razočaranja bili Matanić s ne odveć spretnom posvetom Pixiesima u "Šampionima", Mišak sa štreberski intoniranom "Pričom o srozu", te Ilinčićeva i Radakovićeva priča. S druge strane, Ante Tomić mi je konačno objasnio zašto mi nikada nije bio osobito zanimljiv i zašto to vjerojatno nikada neće ni biti svojim mršavo uvjerljivim tezama u "Muzika mora biti duhovita" (naslov otprilike govori sve).
Jedna sjajna zamisao, dakle, urodila je raznoraznim plodovima. Dvadeset i sedam autora, odnosno, priča ipak je povelik broj za zaista uravnoteženu cjelinu, pa se čini da bi možda bolji rezultat dalo manje imena s više kartica teksta. Ipak, nipošto ne treba biti prekritičan prema ovoj "kompilaciji", ne samo zbog toga što je jedinstvena u našoj književnsoti (bar koliko je meni poznato) po svojoj koncepciji, već i zbog toga što nije ni sastavljana da kroji ičiju pamet niti da bude literarni tour de force. Namijenjen prvenstveno fanovima rock glazbe, napisan upravo od takvih fanova, "Zvučni zid" je katalog u kojem će svatko naći bar pokoji artikl za sebe. Eto, mene je potakla da ponovno slušam Azru, bez pojašnjenja zašto sam tako dugo apstinirao. Bilo je mi je zanimljivo pronaći Flaming Lipse u nekom tekstu koji nije puka recenzija albuma, a obradovalo me i kad sam naišao na meni isto tako vrlo drage The Band, i to opisane kao velik, najveći bend. I štošta još, da se ne bih i ponovio. Kako rekoh, solidno, koliko i razočaravajuće (ovo potonje ipak ovisi o očekivanjima koje zacrtate uzevši knjigu u ruke), ali prvenstveno dobrodošlo na policama knjižara i knjižnica. Da, naravno, i rock-konzumenata.
Toni Matošin
Razni izvođači Knjiga Kronologija | Record Stories - priče iz prodavaonica ploča » |