Review
Eros Ramazzotti Znamo svi da live izdanja služe da se onaj proživljeni trenutak na uspješnoj tuneji zamemorira u vremenu i ostane lijepa uspomena. Ako je prvo koncert, pa onda i uradak dobar naravno.Plus da dugotrajajuće uspješne karijere ostanu zabilježene u vremenu svako toliko (u Erosovom slučaju 30-godišnje). Eros je prevelika faca u svom fahu da bi tako nešto napravio napola. Ne morate voljeti niti njega (uglavnom ga ne vole previše niti vlastiti Talijani) niti talijansku pop scenu (kojoj Eros samo djelomice pripada), ali neosporno je da je Eros veliki muzičar, perfekcionista i da je s te strane svaki njegov album na najvišim nivoima, pa tako i ovaj.
Oni koji su bili na njegvom koncertu predlani u Areni Zagreb mogli su posvjedočitii toj činjenici kao i tome da čovjek zna svoj posao i da ga odlično radi. (Meni se u mislima uvijek vuku paralele između Erosa i našeg Tonya Cetinskog). U prilog tome moram reći i nešto osobno: ja sam bila veliki Erosov fan od njegovih početaka, onda je to slabilo zadnjih 10-tak godina da bih ga posljednjih nekoliko vrlo slabo pratila, isplivao bi na moj horizont tek nekim svojim duetom s nekom od svjetskih superzvijezda, koji je u pravilu bio daleko bolji od svega ostalog što je radio. Za lanjski koncert se čak nisam niti nećkala da li da idem, trebali su ići moji suradnici pa sam spletom čudnih okolnosti na tom koncertu ipak završila osobno. Kada sam izlazila iz dvorane čudila sam se sama sebi kako mi je uopće moglo pasti na pamet da ne odem na koncert. Toliko je bio dobar, bolje reći toliko je dobro zvučala Erosova glazba.
U tom kontekstu, ovaj je dupli live album za čistu peticu. U kontekstu Erosovog opusa - to je već druga priča. Kao bivšem fanu pomalo mi teško pada da mu poveliki broj zadnjih albuma toliko liče jedan na drugi kao i hit singlovi - toliko da nikad ne znam koja pjesma se trenutno vrti na radio stanici, a i toliko su slični da bi bez problema onaj mogao biti ovaj i obrnuto. A što je najgore pomalo pričam i kužim talijanski dakle jezik ne bi trebao biti problem.
No, nekad to nije bilo tako. Nekad si točno znao koja je koja, toliko su bile originalne.
Ono što Erosu nikad neću oprostiti jest što je tu šaku svojih remek - djela uništio preradivši ih u bezlične verzije svog izričaja posljednjih godina i to besramno ponavlja na svakom koncertu. Onaj koga zanima neka si nabavi originalne verzije Terra Promesa (1985), Adesso Tu (1986) i Questo immenso show (1996) iako ova posljednja i dalje dobro zvuči iako ni blizu tako dobro - i shvatiti će o čemu pričam. Jedinu (od tih) čije je izvođenje ipak znatno popravio i sasvim približio originalu je Una storia importante (1985), a verzija Musica e uživo je čak i daleko bolja od originala. Ako je duet s Anastaciom I belong to you za izvedbe uživo super složen s dvije back pjevačice Rominom Chiarom i Sarom, onda Cose della vita jednostavno plaču za Tinom Turner. Bez nje to jednostavno nije to. Totalno posebna u svakoj izvedbi ostaje i dalje jedna od njegovih najboljih stvari, Se bastasse una canzone i ona najnetipičnija Questo immenso show.
Bez daljnjega album koji ću poprilično vrtiti u svom playeru.
Anastazija Vržina
/
« Ali e radici 
