facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Ascension


Bookmark

Data

Released Rujan 2020
Format Albumi
Vrsta Indie pop / Electropop / Contemporary Singer/Songwriter / Indie Electronic
Dodano Ponedjeljak, 16 Studeni 2020
Žanr Singer-Songwriter
Length 1:20:30
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2020
Država SAD
Etiketa Asthmatic Kitty
Edition details Producent: Sufjan Stevens / Datum objave: 25. rujna 2020.
Tags Sufjan Stevens

Review

"Na estetskoj razini, vjera i umjetnost opasan su spoj", izjavio je jednom zgodom "protagonist" ove recenzije, naznačujući nešto što na prvu može zazvučati i zločesto i pretenciozno, pa i oholo, ali što upravo iz pozicije vjernika (a Sufjan Stevens to jest, nikada ni ne skrivajući svoju kršćansku vjeru) može predstavljati zdrav putokaz i odavati odgovornost u samom radu. Uostalom, težina izjave bi iz pozicije a(nti)teista ili agnostika vjerojatno imala reskiji, pa i podcjenjivački podtekst; u našem slučaju riječ je (jer Stevensov opus to i potrđuje) uistinu o brizi na estetskoj razini, dakle ne o pitanju početnih pozicija, već o nijansiranju samog toka jezika čežnje, o navigaciji koja podrazumijeva odabir tema i motiva, intenziteta i glasnoće, boja i tekstura.

Govorimo, dakle, o pristupu kojeg je u svom književnom radu imao i, primjerice, J.R.R. Tolkien: njegov "Gospodar prstenova" ima jasna ishodišta, dok je na tematskoj razini posve slobodan – a slobodan baš zato što ima tako jasna ishodišta – let mašte i s njom isprepletenog talenta. Američki kantautor litvansko-grčkih korijena zadnjih dvadeset godina, koliko već djeluje na sceni od čijih sjajnijih reflektora zazire koliko i od tematske pravocrtnosti, slijedi sličan koncept, ne praveći od toga kruto pravilo, već nešto bliskije (samo)pojašnjenju.

Gradeći svoju poetiku na širokom pojasu kantautorskog indie miljea, Sufjan Stevens je od svog niskoprofilnog prvijenca "A Sun Came" iz 1999. nanizao nepredvidljivu nisku zbirki različitih tekstura, posve neopterećen žanrovskim ladicama i očekivanjima publike. Pritom je pokazao gotovo naivno oduševljenje kako Amerikom (isprva je najavio snimanje po jednog albuma o svakoj od američkih saveznih država, a dobro znamo da to nije nimalo malen broj), tako i svijetom općenito, no jasno ističući kako "trebamo biti u svijetu, ali ne od svijeta", kako je jednom prilikom podcrtao govoreći o inflaciji materijalističke idolatrije i političke uskogrudnosti. Njegova glazba pritom nije bježala od kršćanske vjere koliko ju je ta ista vjera kapilarno hranila: dok u, primjerice, Springsteenovu slučaju nerijetko imamo njegov katolički odgoj, dakle, kulturološko-tradicijski aspekt kršćanstva kao pogonsko gorivo lirici (on sam se ne usuđuje deklarirati vjernikom), kod Stevensa upravo vjera u Kristovo otkupljenje i zagledanost u Njegove zapovijedi ljubavi krasi vizuru kroz koju tretira teme i motive koje koristi u svojoj poetici.

Naravno, već samim time nije uistinu uspijevao pobjeći od spajanja umjetnosti i vjere, od, dakle, tog opasnog spoja kojem je u biti samo odbio robovati. Sjajan minimalistični album "Seven Swans" (2004.) najbolji je primjer kao zbirka krcata kršćanskim motivima, gdje, primjerice, u pjesmi "To Be Alone with You" izražava najponizniju zahvalnost Gospodinu ("Ti si se odrekao žene i obitelji, predao si duh; da bio bi nasamo sa mnom, pribio si se na drvo"), dok se u naslovnoj pjesmi koristi motivima iz Otkrivenja ("Uzet će te, i ako bježiš, gonit će te, jer On je Gospodin"), a meni osobno izrazito su simpatična i dva glomazna božićna albuma – "Songs fro Christmas" iz 2006. i "Silver and Gold" iz 2012. – oba sastavljena od po čak pet diskova što autorskih pjesama, što prerada božićnih klasika, gdje je na jednom, doduše, vrlo širokom mjestu okupio i tradiciju i kič, i vjeru i konzumerizam, bez postmodernističkih pametovanja ili plitke subverzivnosti, tražeći u takvom miksu balans kakvog zavrjeđuje rođendan nad svim rođendanima.

No, u slučaju Sufjana Stevensa – a siguran sam da u tome nije usamljen – tijek života, životno iskustvo kao dug i bogat proces, sa svoje strane oblikuje vjeru za koju je on sam svjestan da je dar, ali da je i u stalnoj kušnji. Smrt majke, kojoj je potom posvetio predivan album "Carrie & Lowell" (nazvan po njoj i Sufjanovom očuhu, s kojim je nedavno snimio album "Aporia"), jedan je od događaja sposobnih staviti vjeru na kušnju i suočiti one koji ostaju tugovati s licem smrti kao vječnog misterija na kojem se vjera i lomi. Kao kršćanin, odnosno, kao vjernik, Stevens se na tom albumu iz 2015. u tuzi, ali naoružan vjerom suočio sa stalnim pitanjima smisla života u svjetlu prolaznosti. "Isuse, trebam Te, budi mi blizu, dođi štiti me", u pjesmi moli tugom uzdrmani kantautor koji se, kao, boji spajati umjetnost i vjeru, ali i koji sve više briše granice koje slušatelju mogu sugerirati obraća li se u kojoj pjesmi ovozemaljskoj ljubavi ili Isusu, što je u nekim slučajevima, upravo zbog nejasnoće, otvorilo i pitanje Stevensove (homo)seksualnosti, pospiješeno i njegovom izrazitom stidljivošću po pitanju detalja iz ljubavnog života.

Ipak, ono jasnije i očitije jest da se zadnjih godina ovaj neumoran glazbenik mnogo ozbiljnije i surovije nego dotad suočio s onim od čega nije zapravo nikada ni bježao – sa sumnjom. S duhovnom krizom proizašlom iz svijeta za kojeg se toliko trudio biti u njemu koliko ne i od njega. A to jasnije nego ikad dosad dokumentira njegov najnoviji album, "The Ascension". Uznesenje, kako bi glasio prijevod, ali koji pod tim naslovom krije nikad veći nedostatak nade (i vjere?) svoga potpisnika. Tražeći korleoneovsku "ponudu koju neće moći odbiti" u otvarajućoj pjesmi "Make Me an Offer I Cannot Refuse", Stevens se svojevrsnim ultimatumom obraća samome Bogu: "Izgubio sam strpljenje", pjeva u nabacanim stihovima u kojima se uporno ponavlja zahtjev iz naslova, te nastavlja: "Gospode, trebam oslobođenje!" I to ne zvuči kao molitva ni kao zaziv, pa ni molba; ovo je krik čovjeka na raskrižju.

Ono što još izražajnije od samih tekstova iskače kao promjena sama je glazba, u potpunosti sintetična i hladna, oblikovana na sintesajzeru, odnosno, kompjutoru koji se nametnuo i iz čisto praktičnih razloga, budući da se rad na albumu poklopio sa selidbom iz New Yorka u obližnje planine Catskills. No, baš takva glazba, na trenutke natrpana synthovima i zvukovima ritam mašine koji kao da žele prenaglasiti krizu i nabujalu sumnju, pa i strah, zapravo savršeno prati sve ono što je Stevens odlučio nabacati na ovih čak osamdeset minuta koliko album traje. "The Ascension", suprotno svom naslovu, zvuči hermetično, kao tijelo zatočeno u malom prostoru u kojem se neprestano zabija u zidove. U pozivu na bijeg u "Run Away with me" Sufjan upozorava: "Terorizirat će nas, zbunjujući nas strahom od života, mameći očaj". U ovo doba straha od virusa i njegovih posljedica, u svijetu u kojem vidimo sve više zavjera, a sve manje jasnoće, može li netko tko se na početku karijere radovao životu zvučati strašnije?

No, da ne bismo, da se tako izrazim, u gustoći šumova propustili glazbu, Sufjan Stevens se nije predao. Bar ne još, jer nema ni obećanja da pada neće biti. Da, pogodio ga je rastući materijalizam i moralni relativizam, politička dvoličnost i novosvjetska idolatrija, zbog globalne umreženosti sve očitiji sukob Isusovih zapovijedi i zapovijedi svijeta, pa sada i globalna pandemija koja prijeti preobraziti svijet na gore umjesto da bude prilika da se sve skupa okrene na bolje, ali on čak i između napasnih synthova traži: "Reci mi, Gospode, koji put da slijedim?" Pa u istoj pjesmi ("Ursa Major") traži: "Gospode, otkrij Se u milosti!" Jer, da, vjera probija iz njega, bori se s očajem koji je nametnut sa strane i zato se kroz sve sumnje izniknule negdje putem od albuma do albuma, od jedne životne epizode do druge, probija i molitva, vapaj za spasenjem, osobnim i općedruštvenim; do nekog opipljivijeg odgovora bar može ponavljati: "Činim najbolje što mogu s ovim što jesam" (u pjesmi "Ativan").

Zato je "The Ascension" tako bitan album, koliko god bio konfuzan i težak za slušanje – jer dokumentira stanje duha, nutrinu svoga potpisnika u apstraktnom koliko i ogoljelom smislu. U pitanju je, tehnički gledano, zbrkan i bespotrebno dug i gust album, osamdeset minuta koje je teško izdržati u jednom slušanju, pa kao takav i jedan od Stevensovih najlošijih albuma; s druge strane, on je baš kao takav vlastito pojašnjenje i uvjerljiva preslika duha koji ga je imao potrebu iznjedriti takvog kakav jest. Treba samo čekati njegov nastavak, neku vrstu raspleta: hoće li, kad napokon raspakira svoje instrumente, Sufjan Stevens pustiti i malo više svjetla u novu mu glazbu, odnosno, što slijedi nakon onog ječećeg "što sad?" na kraju naslovne pjesme u kojoj se već stavio na samrtnu postelju i u iščekivanje vlastitog uznesenja?

Jer, iako je u nekim najavama obećavao album koji bi trebao biti "dio rješenja", odnosno, jasan i jednostavan album bez repova i upitnika, "The Ascension" to nije. Negdje usput je namjerno to odustao biti. Zato će zvučati samodopadno iako je u svojim porama sve samo ne to; zato će biti težak za slušanje iako mu autor samo prenaglašava iskreno otvorene sumnje i bojazni, tražeći među njima izlaz i put, ruku drugoga kao i odaziv samog Stvoritelja; zato je istodobno i loš i fascinantan, a svakako monumentalan, pa i, po pitanju duhovnog zdravlja, hrabar album.

 

Toni Matošin

(preuzeto s portala Bitno.net)

Hits 68
Carrie & Lowell « Carrie & Lowell Sufjan Stevens Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42