Review
Nije to baš bio prazan hod, kao što, ako čisto matematički izračunamo procjep između objave "Tunnel of Love" i nasljednika mu "Human Touch", petogodišnja rupa može sugerirati. Ne samo zbog još jednog albuma – "Lucky Town" – objavljenog istoga dana, već i zbog svega što se na dugoj smjeni osamdesetih i devedesetih odvijalo na Springsteenovom umjetničkom i privatnom žurnalu. Inventura bendovske desetogodišnje poetike s impresivnim koncertnim box-setom "Live/1975-85", možda ponajboljim iz svoje vrste u povijesti rocka, te kreativnost u kućnoj radinosti što je iznjedrila sjajni "Tunnel of Love", doveli su u konačnici do (privremenog) raspuštanja E Street Banda, a drukčijem razvoju događaja sigurno nije pripomogao ni Bruceov bračni brodolom i gotovo ekspresni ulazak u novu ljubavnu vezu, tim više što se sve to činilo nespojivim sa svim za što se ova zvijezda svojim iskazom zalagala. No, rad na novom albumu Springsteen je započeo još 1989., ali je termin objavljivanja odgađao dok god nije završio cijeli album viška!
Zapravo se samo nastavilo odmatati dotad najintimnije Bossovo klupko. "Tunnel of Love" je otvorio ventil usred pucanja bračnih pukotina, suočivši predanost sa sumnjom, žar s postranjima; novi album, odnosno, oba nova albuma nastavili su tom istom samotnom trasom. Grlati glas manje imućne američke većine umorio se od stadionskih rock-propovijedi, klice začete još s "Darkness on the Edge of Town", s kojima je uzgojio kao britvom ogoljenu "Nebrasku" i dao svojoj rock-mitologiji dubinu i reljef, sazrele su za iskrenu introspekciju i zalazak u interijere. "Human Touch" se gradio na tim novim temeljima, nastavivši bojiti Springsteenovu pjesmaricu suvremenijim tonovima.
Kad na samom početku albuma, u naslovnoj pjesmi kaže "nema milosti na ulicama ovoga grada, nema kruha što će pasti s božanskog neba, nema nikoga tko će ovu krv pretvoriti u vino, sami smo večeras, ti i ja", nije u pitanju antidogmatska crtica ili kakav umiveni nihilizam; Springsteen se samo još jednom hvata za ono što može opipati, što je u datom trenutku stvarno i dostupno. Njegovi likovi od početka su bili dobro pažena djeca, sudbine koje je pratio i u vremenu, a ne samo prostoru, a sada, kad je u pjesme sve više unosio samoga sebe, pristup nije mogao ni smio biti drukčiji. Pjesma "Human Touch" spada u red njegovih najboljih lirskih radova, a ovdje baš kao da postavlja scenografiju, tematski, ugođajno i stilski. Sve, baš sve je prizemljeno, ljubav je borba prije nego što stigne postati iskupljenje, a zavjeti su sklisko tlo bez garancija za ustrajnost. "Možeš misliti da je svijet crno-bijel i da si prljav ili čist, samo pripazi da se ne oklizneš o prostore između krajnosti", vlastitim zalascima u "tamu na kraju grada" i suočenjima s "briljantnim maskama" obojenim glasom pjeva Springsteen u bluzerskoj "Cross My Heart" te nas vrlo sugestivno i hrabro uvodi u svoj mikrosvijet, gotovo kao da ne mari za ranjivost, kako to samo najiskreniji mogu.
Ili to može zato što će vrlo brzo zasjati nekim novim optimizmima s bendovskom "Roll of Dice", odzvanjajućom "Real World" ili nadovezujućom joj, himničnom "All or Nothin' At All", kojom se odlučuje za ljubav sa svim svojim zakonitostima i zavjetima. Iako će na putu do zadnje, čak četrnaeste pjesme, akustične uspavanke "Pony Boy", čak pomalo zalutati i izgubiti pravu mjeru, ta fina narativnost neće ostati ozbiljnije narušena. Što se same glazbe tiče, još je na "Born in the U.S.A." Springsteen prigrlio sintesajzere i općenito taj sve više sintetičan zvuk osamdesetih; ovdje će dotad organski hranjena muskulatura zvučnoga zida nastaviti primati steroide i gubiti oštrinu pa će "Real Man" zazvučati kao "Jump"-grozote Van Halen, pa i gorih suvremenika. No, Springsteen se bez pomoći benda (oslonio se na studijske glazbenike te klavijaturista Roya Bittana) očito nije toliko zamarao oštrinom zvučne slike, odnosno, nadvladala je želja da sve ipak ne zvuči staromodno i statično. Glazure njegovih albuma druge polovice osamdesetih i početka devedesetih možda su za cilj, uostalom, imale i kroćenje sve one siline što je neposredno prije njih poharala američke i svjetske stadione te zaprijetila da će postati jača od onog uistinu bitnoga. Ova ljudina to nije mogla dopustiti, čak ni ako je za to trebalo platiti pokojim slabijim, "mekšim" albumom.
Toni Matošin
« Tunnel Of Love 
