Review
Teško ću zaboraviti jedinstvenu sinergiju gotovo minimalističnih, ali apsolutno funkcionalnih svjetlosnih efekata u srazu sa glazbom koja, kao da je naizmjenično dolazila iz vidljivih i nevidljivih svjetova, činivši pri tome savršen spoj. Bez ikakve dvojbe bila je to čista ezoterija bez pečata uobičajene duhovnosti, a koja se dogodila u listopadu 2017. Zar je potrebno napomenuti da su majstori svirači te nezaboravne večeri okruženi duhovima zemlje, zraka i vode došli iz zemlje vatre i leda.
Zbog maštovite Nordijske mitologije, zbog strasti za otkrivanjem (pa čak i novih svjetova-Leif Erikson) sasvim je očekivano da i glazba s tih prostora bude specifična i osebujna. Uvijek nepredvidivoj Björk; zatim Sóley obojanom svojim tamnim i svijetlim demonima, pridružuju se tako i eruditi vilenjačke glazbe.
Glazba koju Sigur Rós dijeli s ovim svijetom, čineći ga neusporedivo boljim i ugodnijim, predstavlja romane njihovih duša izražene kroz 7 poznatih nota u beskonačnim varijantama. Glazbena magija njihovog ekosustava u stanju je odbaciti sva negativna raspoloženja i naboje, te ih usmjeriti prema pozitivnoj psiho terapiji.
Nakon dekade tišine, kombinacija njihove želje za eksperimentiranjem, odvažnosti i naslanjanja na prethodne radove rezultirala je ovim albumom s mirnom, sfumato, gotovo spartanskom atmosferom, prepunog osjećaja koji vas polako ali sigurno neumoljivo uvlače u ovaj vrtlog.
Bendu se (opet) priključio multi-instrumentalist Kjartan Sveinsson, dok je bend napustio Orri Páll Dŷrason (navodno zbog neugodnog sex skandala).
Zahvaljujući suradnji s London Contemporary Orchestra (pod ravnanjem Roberta Amesa) uz stalno prisustvo uzvišenih klavijaturskih zvukova, ovo je prvenstveno spoj njihovih privatnih mitologija i transcedentalnih emocija prepun (opet) fatamorganskih vizija posloženih između klasične i ambijentalne glazbe. Otvarajuća „Glóð“ funkcionira poput uvodnog filmskog kadra koji gledatelje (u ovom slučaju slušatelje) uvodi u panoramsku viziju nekog zamišljenog, veličanstvenog svijeta prepunog bogate orkestracije, sasvim primjerene, visoko oktanske melanholije, melodrame i nesumljive dramatičnosti.
Pulsirajuća „Klettur“ sa tribalnim bubnjevima, vilinskim Jónsijevim vokalom i perfektnom orkestracijom u trenu vas odvodi na mjesto koje po zakonima fizike i logike ne bi trebalo postojati, ali ga svejedno vidite, zaronjeni pritom u intezivne osjećaje koje nećete lako zaboraviti. Nedvojbeno jedan od jedan od peakova albuma, za kojeg bi se moglo ustvrditi da je nešto nježniji brat blizanac pjesmama s legendarnog „Kveikura“.
Kontinuitet ovog sanjivog, fluktuirajućeg koncepta donekle narušava iznimka zvana „Andrá“ koja na momente posjeduje atmosferu Queenovske „Who Wants to Live Forever“, stječući na taj način epitet netipične, ali rasne pop pjesme.
„Gold“ također posjeduje onaj nezadrživi vertigo u kojeg se bez dodatnog razmišljanja bacite na glavu znajući da se ništa loše neće dogoditi.
Album završava s epohalnom „8“ , njihovim „malim“ oratorijem koji raste iz minute u minutu, da bi zatim gotovo iščezao prema mirnom horizontu, kao brod koji nestaje u prekrasnoj amorfnoj izmaglici.
Za potpuno uživanje u ovim divnim harmonijama isključite sve nepotrebne prekidače , zatvorite oči, zamolite ukućane da vas ne uznemiruju narednih sat vremena. Siguran sam da ćete nakon ovoga biti smireniji i plemenitiji.
Ukratko, Sigur Rós su još jednom hrabro krenuli na križarski pohod za oslobađenjem od trulih glazbenih trendova. Siguran sam, sasvim uspješno.
Đorđe Škarica
« Valtari 
