Suede

Review

Britpop devedesetih odavno je prošao kroz sito i rešeto milenijske revizije i postmoderne nakon postmoderne, postavši čak sinonim za lažnu bolju prošlost. Istina je da su britanski novinari (pre)često stvarali instant-legende u gorljivoj želji da pronađu novi najbolji britanski bend (koji bi, da je pravde, potom pokorio Ameriku i ostatak svijeta) te da su u tim svojim desantima na ukus publike znali biti prozirniji od političke retorike, no ipak bi bilo nepošteno biti isključiv pri konstataciji s početka teksta. Da, profiltriralo se tu štošta, ali ono što je ostalo u vremenskoj kapsuli i danas je intrigirajuće i nesramežljivo. Prvi albumi Suede možda su i najbolji primjer za to.

Eponimni prvijenac londonskih britpop-barjaktara svojevremeno je bio od strane već spomenutog ondašnjeg tiska proglašavan jednim od najboljih debija novije diskografske prošlosti, a bio je i najbrže prodavan prvijenac još od "Welcome to the Pleasuredome" frikova Frankie Goes to Hollywood. Poslušamo li "Suede" danas, osamnaest godina kasnije, on i dalje odiše svježinom, podnoseći vrlo dobro svoju navršenu punoljetnost. Jedanaest nastupnih pjesama Bretta Andersona, Bernarda Butlera i društva, tada slavljenih kao spoj The Smiths i Davida Bowieja, s lakoćom se izdiže iznad prosjeka svoga vremena, u retrospektivnom iščitavanju stekavši samosvojnost i novu originalnost. Butler i Andreson kao autorski dvojac uistinu nisu bili toliko daleko od usporedbi s Lennonom i McCartneyjem, samo što su, možda jednostavno u duhu svoga vremena, sjali mnogo kraće, pa i nestalnije. No, najbitnije, Butlerova gitara, po potrebi svirepa ("Moving"), metalna "Metal Mickey"), ali i topla ("She's Not Dead") i senzibilna ("Sleeping Pills") pa po potrebi i sve to zajedno ("Pantomime Horse") i Andersonov glamurozno loman vokal ljubili su se poput androgenih likova na naslovnici albuma.

Album koji govori ponajprije o seksu i depresiji, a kroz to, zapravo, o urbanoj melankoliji koju će bend kroz sljedeće albume dovesti do neprikosnovenosti, posložio se poput zbirke pripovijetki pisanih naizmjenično rukama spomenutog autorskog tandema. Gotovo stereotipnom ritmikom izmjene bržih i sporijih, odnosno, žešćih i mekših pjesama, "Suede" je odmah izbacio glavne adute benda – neodoljivu melodioznost u svim svojim podžanrovskim inkarnacijama te superiorno vladanje formom asfaltnih balada. Ovo potonje je, po mom osobnom sudu, posebno snažna odlika i Andersonovog i Butlerovog skladateljskog jezika. "She's Not Dead" započinje taj niz kao Andersonova istinita priča o samoubojstvu njegove tetke i njezina ljubavnika, da bi "Pantomime Horse" i "Sleeping Pills" glasno pokazali što će sljedeći albumi Suede donositi. Upravo je "Sleeping Pills" i potihi vrhunac albuma u kojem su se savršeno sljubili Andersonova priča o valijumskom eskapizmu britanskih kućanica i Butlerova prekrasna gitara kojom kao da je pipao koliko dobar može kao gitarist biti.

"Breakdown" je prava lirska drama o potonuću u depresiju, a završna "The Next Life" je Butlerova lamentacija za pokojnom majkom. Baš ove dvije pjesme dolaze do pravog izražaja tek nakon više preslušavanja, dajući cijelom albumu dodatni eterični prizvuk. A među tim laganicama, kakvim će Suede izgraditi pravi brend, provlače se i brže pjesme koje se na prvu čine prevladavajućima. "So Young" kao priča o predoziranju programski je i stilski savršeno otvorila album, brzo popraćena najopakijom od pjesama odabranih za album, furioznom "Animal Nitrate" koja se loži seksualnim nastranostima i pohotom. I sam je Andreson naziva svojom "hardcore pjesmom", a kojom je najevidentnije elaborirao svoj namjerno neodređen stav prema seksualnosti. U sličnom ozračju Suede su otprašili i "Animal Lover", blizanku po "animalnosti", ali, uz "Metal Mickey" pjesmu koja je i najmanje dostojanstveno ostarjela. No zato su "Moving" i "The Drowners" sa svojim opakim gitarskim rifovima začinili priču na onaj presudno delikatan način. Prva, iako i prema mišljenju članova benda pomalo preproducirana i zagušena, slasna je delicija opet one zakašnjele slušateljske partije, kao svojevrsna suprotnost turbo-zavodljivosti prvog singla "The Drowners".

Dakle, oprobani balans žešćeg i mekšeg, brzog i sporog, kod Suede je upalio na prvu kao savršena formula koju neće mijenjati kroz cijelu karijeru, uprezavši sve svoje pozajmice u deriviranu originalnost. Naravno, nikad više neće zvučati ovako svježe kao ovdje, ali zato su svakim novim albumom davali novu dimenziju svojoj viziji urbane melankolije i zavodljive dekadencije. Serijal reizdanja svih pet studijskih albuma donosit će i kompletan repertoar B-strana, među kojima su se nerijetko nalazili dragulji čak superiorni većini pjesama s albuma, što će priču o Suede popuniti i zadnjim nepoznanicama.

Novo izdanje "Suede" donosi tako, uz nekoliko demo-snimki i pokoju dosad neobjavljivanu pjesmu, svih osam B-strana singlova "The Drowners", "Metal Mickey", "Animal Nitrate" i "So Young". Poslušajte samo "Where the Pigs Don't Fly", "To the Birds", "The Big Time" ili "High Rising" pa recite bi li mnogi bendovi prodali barem rođake u drugom koljenu da ih mogu izdati kao singlove, da ne spominjemo potpunu ravnopravnost s albumskim prosjekom. Dvije od njih, "Painted People" i "Dolly", nisu našle mjesta na kolekciji B-strana iz 1997, "Sci-Fi Lullabies", pa tako i ta sjajna kompilacija dobiva dužan upgrade ovim diskografskim paketićem. DVD, pak, uz sve video-spotove, donosi čak dva koncerta koja hvataju sviračku energiju benda koji se taman spremao progutati Britaniju. Podcrtamo li inventuru, najnovije izdanje prvijenca Suede nezaobilazna je slastica ne samo za fanove već i za svakog poštovatelja pop i rock produkcije devedesetih pa i širi auditorij. Suede su oduvijek imali što pokazati i izvan svojih regularnih albuma, možda kao nijedan drugi bend svoga vremena, što će ovo, kao i nadolazeća luksuzna reizdanja učiniti pravim remek-djelima. Baš zato onima kojima je ovo možda ipak mrvicu previše, najtoplije preporučujem kompilaciju "Sci-Fi Lullabies" kao obaveznu lektiru uz pet studijskih albuma.

Toni Matošin