Review
Kao da ga nije bilo neko vrijeme. Kao da se malo pritajio i radio druge stvari. Bavio se malo kazalištem, malo snimao duete; s Dosh Lee, Lidijom Bačić, Riđi Riđom. A onda je izdao fanove i oduševljenje se ispuhalo. Promijenio je izdavača i nastavio tražiti put po kojem je otprije prepoznat. Možda mainstream još nije spreman za Miki Solusa? Ili on nije pronašao balans između onog što drugi žele od njega i onoga što sâm želi raditi.
Na novom albumu, tipično njegovog naziva, kojim u tri riječi dijagnosticira hipstersku scenu, zadržan je samo duet s Riđi Riđom. Inače pjesma koja je sama po sebi toliko iritantno preduga da bi bolje funkcionirala kao znatno kraća ili da je zaglavila u nekoj lo-fi nedovršenosti umjesto dotjeranosti, premda nije niti najdulja na albumu. Za nekakav subverzivno posredan uspjeh pobrinuo se video spot, kojeg ako želite pogledati na youtube-u, morate imati preko 18. Kakve li se samo opačine nalaze u vizualnoj podršci pjesme „Sodoma i Gomora”?
Stihovi Mikija Solusa po uvriježenim standardima podrazumijevaju dobre rime i britke stihove. I ove lajne imaju svojih momenata i kreativnih vrhunaca, ali kada naletite na profanu liriku u stilu „pijanac glupi spava na klupi”, instinktivno okrenete očima i ne vraćate se više. Još je teže kada se želi zvučati kao društveno angažirani kroničar. Vjerojatno je napravljena procjena da bi „Melanija” mogla biti aktualna još četiri godine, ali to se nije dogodilo pa više nije tako simpatična. Neće te svaki put, kao što je bilo s Robbenom i Ribberyem.
Tekstovi s ovog albuma neočekivano preskaču dosadašnji stalni light motiv - nogomet. Tek je Griezmann spomenut usput. Osjeća se manjak ushita i prihvaćanje ravnodušnosti. Svi ionako jedu hamburgere, igraju kvizove, piju craft pive i voze električne romobile. Naravno da je to, kako je već spomenuto, odlično detektirano ali opet silna ponavljanja glupana, budala, majmuna i debila ne može podnijeti niti najbenevolentnija kritika.
Ipak, Miki Solus je jak igrač. I nije baš posve zapeo u slijepoj ulici kreativnosti. Album sadrži par bombi za koje se možete kladiti da će ostati u repertoaru. „Kraj faksa” i „Dečko s periferije” su teška srida i nezaobilazni favoriti. „Wi fi” savršeno poentira Mikijev osjećaj za besmislenu situaciju u preduhovitu pjesmicu. Ima još stvari u kojima Miki daje svom nervu da se rasplamsa kao „Fontane” ili „Bombonijera”, pa i naslovna. No možda bi album bio efektniji i oštriji da je zadržan duet s Bačić i posljedična izdaja fanova. Barem bi se više pričalo o njemu umjesto samo okretanja očima.
Dečko s južne periferije, velikog potencijala i prodane fan baze nastavlja svoj put prema vrhu. Taj put ima svojih uspona i padova ali na nekakvom vrhu, ili pri vrhu, mu je svakako mjesto. Ovisno o vašim preferencijama, jednom u budućnosti će se na njega gledati kao na Bregovića ili Huljića, Burta Bacharacha ili koga već volite ne podnositi.
A ako je doista kraj faksa, onda znamo gdje je bio i što je radio kada ga je manje bilo. Nije sve u glazbi, ženama i rapu, diploma je u džepu. Čestitamo!
Ivica Šćukanec
« Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama 
