Review
Britney Spears promocija ne treba. U vrijeme objave novog singla
Hold It Against Me posrnula princeza popa se prešetavala kvartom u trenirci i jela hamburgere, a pjesma se svejedno našla na broju jedan. Dokaz je to koliko je jak brand Britney Spears, nekad najveća svjetska zvijezda danas možda je podsjetnik na minula treš glazbena vremena, no najbitnije, i dalje se dobro prodaje.
Femme Fatale kao sedmi studijski album za Spears ima veliko značenje i trebao bi biti pokazatelj ima li njena karijera ikakvog smisla osim da povremeno zagolica pažnju medija. Još od 2007. i medijski vrlo popraćenog sloma novi singlovi Britney Spears su tek povod za nove salve izjava kako se nekad prva dama popa vratila jača nego ikad ignorirajući pri tome činjenicu da ju otac i dalje podsjeća da obuče donje rublje kad izlazi iz kuće. Pjesme, iako redom u top 10, ostaju slabije pamćene naspram niske zlatnih hitova kojom nas je obasipala početkom milenija i sve skupa ostavlja dojam da u nečijim drugim rukama ne bi bile ni približno takvi hitovi (poglavito dosadna polukritika medijima Piece of Me). Opravdanje tome bila su krizna vremena kroz koje je glavna akterica priče prolazila. Sad kad se koliko-toliko stabilizirala, vrijeme je da se vrati svome izvornom poslu, no ostaje pitanje, je li za to sposobna kao prije?
Slušanje Femme Fatale ne daje mogućnost za konačan odabir jednog odgovora, no radi se možda o najboljem albumu dosadašnje karijere Britney Spears. Ovaj put se ostavila pseudopokušaja davanja uvida u svoje unutrašnje stanje kojim nije briljirala na protekla dva albuma i posvetila se za pop najsigurnijim temama – seksu i plesanju. Cijeli album je bombon za plesne podije, guilty pleasure za ljetne zabave, kontinuirani protok seksualne energije na čijem bi čelu trebala biti Spears, no to nije slučaj. Ovo je album čiji su glavni igrači producenti.
Produkcija je okosnica moderne pop glazbe, no trenutne vladarice tog svijeta – Gaga, Rihanna i Katy Perry su u svoje karijere ipak unijele određenu osobnost (nakaradnost tih osobnosti je drugi par cipela), dok Britney Spears na ovom albumu nije donijela ništa osim zvučnog imena. Upravo to ime omogućuje nesputanost Max Martina, Bloodshyja, Avanta i ostale dvadesetorice producenata u avangardnim pop strukturama jer pjesme će zasigurno naći svoju publiku obzirom da je glavni vokal upravo Britney Spears. Pri tome slabost vokala možete bez problema ignorirati jer je raznim filtrima, modulacijama i inim čudima tehnologije postignuta tolika robotiziranost i dehumaniziranost glasa da nije jasno pjeva li to Britney Spears ili neki text-to-speech pretvornik.
Produkcijske petlje i zaokreti funkcioniraju u otprilike polovici albuma dok održavaju određenu razinu zaraznosti kao u stara Spearsina vremena, a u najslabijim trenucima postaju sami sebi svrhom. Kao ponajbolji trenuci ističu se distorzirana I Wanna Go, klupska himna Till the World Ends, dok Hold It Against Me možda nije vrhunac albuma, no iznenađuje dupstep dionicom. Tekstualna pretencioznost albuma je izostala pa se najčešće govori o sviranju basa, trljanju tijela i ostalim tipičnim klupskim scenama.
Nemile scene sloma, brijanja glave i oduzimanja djece su pokazale da se iza sjajnog svijeta najveće svjetske zvijezde krila diskografska mašinerija gdje je Spears bila tek marioneta sklona popuštanju pod pritiscima. Femme Fatale je album gdje je Spears tek marioneta dvadesetorice producenata. Stvari se možda ipak vraćaju na svoje mjesto.
Ivan Glazer
« Circus 
