Review
Kao i u mnogim drugim područima, Japanci su ostvarili velika postignuća u glazbi, između ostalog u zapadnjačkoj, između ostalog u jazzu. Osim što su objavili enorman broj jazz albuma, uključujući reizdanja gotovo cijele američke produkcije, ostvarili vrhunske uvjete za nastupe najvećih svjetskih jazzista, pokrenuli klubove i festivale, omogućili svojim glazbenicima da se školuju i predstave na međunarodnoj jazz sceni... Pjevačica Emi Takada jedna je od njih. Ona je temeljito napravila pripreme. Naime, počela je s klasičnom glazbom, a kad je shvatila da je upravo jazz po njezinom ukusu otišla je učiti tu glazbu u New York. Njezin mentor, pjevač i udaraljkaš Marion Cowings pridružio joj se u nekoliko izvedbi na snimanju ovog, njezinog trećeg CD-a. Ostali članovi njezinog pratećeg sastava su njezin japanski prijatelj, gitarist Satoshi Inoue te pijanist Michael Kanan, kontrabasist Neal Miner i bubnjar Dwayne “Cook” Broadnax. Izbor je pao na poznate američke pjesme koje su s vremenom postale i jazz standardi, među ostalima “Ev'ry Time We Say Goodbye”, “Lover, Come Back To Me”, “It Might As Well Be Spring” i “All the Things You Are”. Iako su njezine izvedbe besprijekorne, bez obzira koji tempo odabrala, osjeća se taj klasičarski štih što odaje dojam retro pristupa, a najviše se osjeća u izvedbi bluesa “Stormy Weather”. Prikladan izbor je Jobimova bossa nova “No More Blues” koju su posvetili Cowingsovom mentoru, legendarnom pjevaču i tekstopiscu Jonu Hendricksu. Album zaključuje izvedbom japanske popularne pjesme “Miagete Goran Yoru No Hoshi Wo” koju u baladnom ugođaju pjeva na japanskom, a koju je prilagodila jazzističkom načinu interpretacije.
Davor Hrvoj
