Review
Nismo još do kraja niti upili sve dojmove velike količine kvalitetnog metala iz 2022., a već nas je ovako rano u novoj godini nastavio zapljuskivati val fantastične glazbe. To svakako nije prigovor, ali niti neko veće iznenađenje, ako uzmemo u obzir ionako ogromnu produkciju u metalu svake godine. Ipak i iz već sada poveće količine izdanja, izdvajaju se naši današnji gosti iz Grčke, okultni majstori Thy Darkened Shade.
Više fokusirani na kvalitetu nego kvantitetu, ovi su si Grci svakako uzeli vremena za novi album, jer je od prethodnog “Liber Lvcifer I: Khem Sedjet” prošlo već skoro devet godina i na ovome mjestu, taj album treba istaknuti kao jedan od najambicioznijih i najboljih albuma novog milenija ne samo u black metalu, nego metalu općenito. Stoga je “Liber Lvcifer II: Mahapralaya” dobio težak zadatak biti nastavkom priče te je naravno uz velika očekivanja, bilo zanimljivo vidjeti da li će Thy Darkened Shade uspjeti održati postavljene visoke standarde.
Kao što mu naslov sugerira, novi je album drugi dio predviđene trilogije o duhovnim dimenzijama teologijsko-filozofske strukture zvane Lucifer. Ono što bi neuki zvali sotonizmom, ovdje je nabijeno značenjima unutar značenja i prometejskom vatrom pretvorenima u umjetnički izričaj koji čvrsto kroči putem lijeve ruke vodeći slušatelja u odbacivanje autoriteta i poticaja na otkrivanje svoje unutarnje snage. Uz ovo, grupa je oduvijek njegovala i jaku poveznicu s istočnjačkim filozofijama, pa se tako i sam podnaslov Mahapralaya odnosi na koncept iz hinduske eshatologije o konačnom rasapu svijeta, a koji bolji način za prenijeti slušateljima sve to nego kroz grandiozno koncipirani black metal.
Kad kažemo grandiozan, treba reći da je ovaj album apsolutno bombastičan u svojoj izvedbi i njegova je snaga neizmjerna koliko i uvjerljiva. Skoro dvadeset minuta kraći od svoga prethodnika, on sadržava mnogo manje repeticije i okolišanja, a mnogo više direktnosti i svaki mu je trenutak ispunjen kao da grupa želi spriječiti i samu pojavu straha od praznine. Album otvara najkraća pjesma “Luciftias” koja iako samostalna, ima i funkciju i osjećaj uvoda u procesiju. Sporiji ritam samo naglašava oluju koja slijedi te od razarajuće “Sacrosanct Pyre” i rubno disonantne “Into Eerie Catacombs”, album praktično ne posustaje rastući stalno u intenzitetu poput uragana koji vas je zatekao nespremne.
Ostatak albuma ne varira dakle u kvaliteti, već samo u brzini kojom vas rifovi opsjedaju, a vrlo izraziti i maštoviti bas već je zaštitni znak grupe i njenog spiritus movensa Semjaze koji je više-manje odgovoran za cijeli koncept i glazbu na albumu. Ako bi vukli poveznice, album bi mogli opisati kao spoj melodičnih tendencija Wataina i onog beskompromisnog intenziteta jednog Emperora, ali sve to s jednom vrlo jasnom grčkom notom u zvuku što naravno ima smisla jedino kad album čujete i kada imate bar osnovno poznavanje fantastične grčke black metal scene. Kao primjer ove dobre prakse, svakako ćemo još izdvojiti prekrasno razvaljujuću “Acausal Current of Thanatos” i titanski monstruoznu “Noxious Witchery of the Titans”, a cijela se priča privodi kraju skoro svečanim maršom završne “Typhonian Temple”.
Na kraju i opet se pokazuje da je upravo black metal onaj žanr kojim se ovakve ideje mogu najlakše iskristalizirati i sprovesti u djelo, a jasno je da niti jedan drugi žanr ne bi podnio ogroman anti-kozmički teret ovoga albuma. U ovome je trenutku teško reći kada ćemo dočekati treći dio Liber Lvcifer trilogije, no ono što se može reći sa sigurnošću jest da svakako možete očekivati ovaj album visoko na završnoj listi metala 2023. godine. Preporučujemo!
Boris Čičovački
