Review
Nakon uspjeha power-pop prvijenca iz 1994., Weezer, odnosno, primarno frontmen Rivers Cuomo odlučio je ne ponavljati isti dobitni koncept. Dvogodišnja stanka iznjedrila je tako, za razliku od osunčanog zvuka plavog "Weezera", masniji, ljepljiviji, rastreseniji i mračniji album. "Pinkerton", nazvan po liku iz Puccinijeve "Madame Butterfly", ujedno je i osobniji album, u potpunosti Cuomov samostalni rukopis nastao manjim dijelom prije snimanja prvijenca, a većim dijelom nakon prve turneje, tijekom studiranja na Harvardu. Prva ideja bila je snimiti čvrst konceptualni album naziva "Songs from the Black Hole", no taj je naum odbačen prije nego što je uspio pošteno zaživjeti. Deset pjesama skupljenih pod nazivom "Pinkerton" tako tek labavo sliijedi već spomenutu glasovitu operu, u smislu da se, recimo, počesto referira na Japan (primjerice, "Across the Sea" govori o stvarnom pismu obožavateljice iz Japana, a i naslovnica albuma je djelo japanskog autora).
U svoje vrijeme ovaj zaokret u zvuku i udaljavanje od čišćih pop formi nije donio bendu ničeg dobra. Album je bio komercijalni i kritičarski podbačaj, no bila je to, pokazat će se, tek preoštra i isuviše brza reakcija. Da, nema tu "Buddy Holly" ni "Undone – The Sweater Song", pjesme djeluju neuredno i ne upadaju u uho brzinom na koju su navikli svi oni koji su se zakačili na prve singlove (možda tek "The Good Life" može uletjeti u uho bez prethodnih ponavljanja gradiva), no izražen ugođaj žive, sirove svirke savršeno se stopio s osobnijim tekstovima i donio danas već priznate vrhunske priloge američkoj rock-pjesmarici devedesetih.
I sam je Cuomo nakon neuspjeha albuma znao napadati svoje ružno pače, ni sam ne sluteći u kakvog će se labuda pretvoriti. Nazivao ga je čak osobnom blamažom pred tisućama ljudi, uspoređujući ga s pijančevanjem na tulumu, katarzičnim i oslobađajućim, ali dan poslije ponižavajućim i mučnim doživljajem. Nošen sve pozitivnijim retrospektivama i sve višim pozicioniranjima na raznoraznim top-listama desetljeća, sezone ili žanra, i Cuomo je prevtrljivo mijenjao raspoloženje, sve do odluke da reizda album uz obilje dodatnog materijala. Stavimo li na stranu njegovu nesigurnost po pitanju vlastitog rada, "Pinkerton" je uistinu posebna zvjerka. Da, nipošto ga nećete zavoljeti na prvo ili drugo, pa ni na treće slušanje, no sva sljedeća, ako ih doživite, višestruko će vam nagraditi strpljivost.
Od samog početka, s poluispovijednom "Tired of Sex", Weezerove gitare skviče i cvile kao da ih još uvijek naštimavaju, a vokal se čini kao nepodešen. Bend ovoga puta nije unajmio producenta i to je osjetno, koliko i, zaključit ćete na kraju, logično i dobrodošlo u ovoj priči. Neposrednost postignuta ovim pristupom donijet će vam bend u vaš dnevni boravak (ne, ova kolekcija ne ide na tulume) i kad jednom "uhvatite" ljepote "Getchoo", već ćete ih voljeti više nego ijedan raniji ili kasniji singl kojim su uveseljavali mase. U "The Good Life" zazvučat će kao da su se napokon uštimali i uhvatili melodiju za onu stvar, no to kao da je tek demonstracija da to mogu u bilo kojim uvjetima. Već će u sljedećoj, "El Scorcho", uhvatiti priključak s legendarnim "susjedima" Pavement, zaprašivši malo po njihovom odvaljenom terenu i nastaviti tom trasom sve do zaključne, jedine akustične "Butterfly" (opet poveznica s Puccinijem).
S ovolikim vremenskim odmakom, još iščitavan zajedno sa svim popratnim pjesmama na još friškom, vrućem reizdanju na dva diska, "Pinkerton" se čini čak neminovnom etapom u razvoju benda, korak kojeg su morali učiniti. Kao prvo, ispostavit će se da će im produžiiti vijek trajanja najvitalnije autorske faze, a kao drugo, osigurat će im poziciju mnogo značajniju od one koju bi sebi priskrbili da su ostali isključivo na power-pop obrascima koji su ih proslavili. U svom najnovijem, dvadeset i šest numera "debljem" izdanju, album će zaokružiti svoju desetljeće i pol staru priču i dovesti je do svojevrsnog himničnog finala (ja osobno bio bih, doduše, sretniji da je među bonusima učinjena i lagana selekcija, pa da je album završio sam na prvom disku). Istina, Weezer su danas daleko od onog što su bili devedesetih i mnogi im čak javno žele što bržu mirovinu (da se izrazim blažim rječnikom), no ipak, u svjetlu oproštaja od Geffenovih skuta i povratka u formu također još vrućim "Hurleyjem", luksuzni "Pinkerton" dobrodošla je diskografska pojava i prilika za proširenje posustale fanovske baze.
Toni Matošin
/
