The Wall

Review

''The Wall'' nije samo album, ''The Wall'' je kompletno audio-vizualno, konceptualno, u pravom smislu riječi –umjetničko, remek djelo. Nekadašnji frontman legendarne grupe Pink Floyd, Roger Waters tim je kolosalnim djelom 2010. godine započeo svjetsku turneju koja je potrajala pune tri godine. Takav uspjeh turneje nije bio nepredvidljiv, ali zasigurno je bilo iznenađujuće što glazbenik kojeg su nam slušale majke, a i bake, rasprodaje arene diljem svijeta. Pokazuje se da je umjetnost, odnosno njene vječne teme, doista vanvremenska.

Pisati o tako velikom djelu, bez spominjanja njegove povijesti, čini mi se neozbiljno, dakle u kratkim crtama. Prvi album pod nazivom ''The Wall'' izdan je 1978. godine, okružujući zamišljeni lik – Pink, koji je preslika Rogersovog traumatičnog djetinjstva koje je obilježila pogiblja njegovog oca u Drugom svjetskom ratu. To je prva ''cigla u zidu'' koja udara temelje slijedećim problemima – tako se naš Pink povezuje sa svijetom droge, deprimiran je čitavom mašinerijom glazbene industrije, da bi se transformirao u megalomanijaka. Učinak te transformacije na publiku dovodi do Pinkovog rušenja zida problema i ograničenja na kraju albuma, te on postaje oslobođena i brižna osoba. Na tom je albumu svakako najpoznatija stvar Pink Floyda, koja je probudila butnovnike u svima koji su sjedili za školskim klupama i, naravno doživjeli prvotne oblike represije sistema, legendarna i svevremenska  - ''Another Brick in the Wall'' (part II) .

Godine 1982. iz albuma je nastao istoimeni film, u potpunosti temeljen na ideji albuma i Pinka kako gradi te kasnije ruši zid. Zanimljivo je da je Waters trebao biti utjelovljenje svog umjetničkog djeteta, no ipak je izabran irski glazbenik Bob Geldof.

Vratimo se sada remek-djelu od prije nekoliko godina. Tijekom turneje ''The Wall'' Rogers je bio u Hrvatskoj čak dva puta (u Zagrebu i u Puli), što je nešto čime bismo se doista trebali ponositi, baš unatoč tome što smo tako malena, izgubljena i nedorasla banana država. Možda i jest baš zato, jer od pamtivijeka gradimo i rušimo nekakve zidove pod ''tuđim'' ili ''našim'' vladama.  Iskreno, ne vidim razlike, zid je uvijek zid kojom god bojom obojan. (priznajem, razmišljati da Water Rogers doista razmišlja o političkom nasljeđu naše zemlje daleko je pretenciozno, ali dajte da se razveselim). S druge strane, možda je ovo remek-djelo upravo zbog toga priraslo svima nama srcu. Mi, za razliku od npr. Skandinavaca, Australaca ili Kanađana, doista razumijemo da se vladi ne smije vjerovati, da sustav (pogledajte samo našu velebnu birokraciju) doista guši pojedinca, te da se moramo dobrano potruditi srušiti zidove i to gotovo samo zato da bismo živjeli, a ne samo preživljavali od plaće od plaće. Upravo su to te bezvremenske teme koje u današnje vrijeme ekonomske (kod nas još zadnja nije završila, a već dolazi nova), socijlane i ponajviše krize identiteta od kojeg pripradnici hrvatskog (i ostalih slavenskih naroda) pate već tridesetak godina, dobivaju višu frenkvenciju.

Album započinje sa ''In the Flesh'', na kojem Waters svira trubu iznad grobova poginulih američkih vojnika (aludirajući na grob svog oca). Mislim da svi znaju tekstove i njihova značenja, no malo podsjećanja neće naštetiti. Album je izrazito antiratan i antivojnički, s čime nas Waters upoznaje na tom samom početku, a tu se nalazi i ''Bring the Boys back Home'' snažan poziv za prekid slanja vojnika u ''tuđe'' ratove, ali kako je i Roger u jednom intervjuu rekao, to je također i poziv da glazbena, medicinska ili proizvodna grana društva postane važnija od ljudskih života. Buntovnik do srži. ''Happiest days in our lives'' sarkastično opisuje naše ''od koljevke pa do groba najljepše je đačko doba'', poglavito stihovi ''there were certain teachers who would hurt the cildren any way they could'' . Naravno, ništa ne opisuje dječju represivnost više od stihova ''we don't need no education, we don't need the toughts control'' . ''Comfortably Numb'' (''Ugodno umrtvljen'') osobni favorit sa albuma, o pojedincu koji osjeća bol, te se pita ima li koga tko mu može pomoći. Dolazi mu Život i zadaje inekciju koja će potrajati do kraja showa, a naš pojedinac shvaća da nije više dijete i da su snovi odletjeli te da zauvijek ostaje – ugodno umrtvljen.  Direktno iza nje dolazi ''The show must go on'' u kojem se naš pojedinac ipak budi i pita mora li show ići dalje, te odgovara ''there must be some mistake, I didn't mean to let them take away my soul, am I too old, is it too late?''.  Kao da želi vremeplov. ''Mother'' je također jedna kolosalno snažna stvar u kojoj dijete ispituje majku može li vjerovati vladi, treba li se kandidrati za predsjednika, treba li se bojati represije, hoće li doći do rata, uglavnom sve ono čime se niti jedno dijete ne bi smjelo zabrinjvati. S druge strana Majka uvijek krvavo odgovara – Dovraga, NE!, no kasnije priznaje da usađuje svoje strahove i traume u dijete, drži ga u svom krilu, (doslovno pod njim, spriječavajući ga da poleti) te u konačnici gradi zid oko njega. Dijeteu samo ostaje da pita ''Zar je morao biti tako visok?''.  Završna stvar albuma je ''Outside the wall'', logičan i zaokružen završetak. U njoj nam Roger poručuje da unatoč svemu postoje oni koji se nalaze izvan zida – krvavih ruku i umjetnici – koji uvijek daju sve od sebe, makar i izgubili  jer ''nije lako udarati srcem o zid''.

Na kraju to je ono što je najvažnije. Umjetnost i srčanost nadvadat će zidove koje gradimo sami ili koji se grade oko nas dok postajemo ugodno umrtvljeni. Unatoč svim represivnim aparatima ljudska srca su ljudska srca i u stanju su proizvesti akcije i djela koja nadmašuju živote, pa čak i povijesne ere. To je ono s čime nas Waters ostavlja.  Lako je slušati ''The Wall'' i ukliziti u melankoniju, a malo nas je koji u se njemu usudimo uživati i izvući tu zadnju Watersovu poruku.  Ovo megalomansko i možda egomanijakalno remek-djelo ulazi u povijest. Ocijenit ću ga čistom peticom. Jer sam megalomanka.

Vanja Premužić