Review
Za njih ne vrijedi konstatacija da su djedice prolupale. Pogled na osobne iskaznice Petea, Rogera, te Micka i Keitha iz Stonesa zaista ukazuje da su metuzalemi što se tiče životne dobi, no i jedni i drugi još ne misle kazati „laku noć“ urbi et orbi.
Za napomenuti je da su The Who, bez ikakve dileme jedan od najuticajnijih, najzaslužnijih bendova za razvoj i popularizaciju rock glazbe. „Zaštitnici“ subkulture Modsa, izražavaju su sklonost prema pop artističkom pokretu (vidi omot albuma My Generation); inaugurirali su među prvima sklonost autodestrukciji i pomodnom egzistencijalizmu; iskazivalo su sklonost prema bizarnim, ironičnim i provokativnim stihovima („Happy Jack“ , „Pictures of Lilly“, „I'm the Boy“); bili su ponosni vlasnici su jedne od rijetkih rock opera koja je imala svoj drugi život („Tommy“) – inspiriran albumom „S.F.Sorrow“ benda Pretty Things; desetljeće prije pojave elektropopa uvodili su sintetizatore i matrice.
Bend koji nikada nije mirovao, bend koji je stalno eksperimentirao i pozitivno provocirao, bend koji je ujedno i ponosan vlasnik jednog od najboljih albuma snimljenih u živo. Riječ je naravno o albumu „Live at Leeds“ nastalom u vrijeme dok su Pete Townshend, Roger Daltrey, Keith Moon i John Entwistle bili u naponu kreativne i izvođačke snage.
Na žalost od te nezaboravne ekipe ostali su samo Pete, koji i dalje neumorno isporučuje prave gitarske baraže jedinstvenih proporcija koje ga opravdano svrstavaju u sam vrh gitarskih majstora, te Roger, čijem vokalu vrijeme nije ni najmanje naškodilo. Još uvijek je onaj neumorni, nestašni, plavokosi Pinball Wizard. Treba napomenuti i odličan učinak na bubnjevima koje je odsvirao Zak Starkey, inače Ringov sin.
Ovaj album iz 2019 nastao uz suradnju sa Isobel Griffiths Orchestra odsviran u hramu britanskog nogometa sasvim jasno pokazuje njihovu neutaživu glad za eksperimentiranjem, kroz 20 pjesama (od kojih većina spada u antologijske) kao da je umetnut novi skeleton, novi život koji je njihovu kompozitorsku besmrtnost i scensku izvrsnost odveo na neki drugačiji nivo, ujedno potvrdivši da je njihov bukvar kroz dugih 60 godina nastajanja u svim aranžmanima stvoren za sve generacije. Iskreno, i bez orkestralnog ruha Whoovci s nepodnošljivom lakoćom demostriraju svoju sviralačku snagu i umješnost. Sigurno postoje mišljenja da ovaj uradak predstavlja nostalgično putovanje. Pa zar takva putovanja i nisu najslađa?
Očekivano su izvedene neke od najudarnijih numera poput „Pinball Wizard“ u kojoj je gitarski udar ublažen onim orkestralnim, ne izgubivši pri tome ništa od prvotne moći i energije; „Substitute“ koja je izvedena gotovo u originalnoj izvedbi; „Won't Get Fooled Again“ dobila je novi gotovo akustičan aražman, sa Peteovim odličnim improvizacijama na akustičnoj gitari, dotle je jedna od njihovih rijetkih laganica „Behind Blue Eyes“ dobila nabrijani dodatak uz pametno složen aranžman za orkestar. A ikonična „Baba O'Riley“ zvuči sugestivno i poticajno u bilo kakvoj verziji (bravo za Katie Jacoby i njenu violininsku rolu), kao i „Who Are You“.
Imao sam čast slušati The Who na dva koncerta na kojima, koliko se mogu sjetiti, nije bilo mjesta pjesmama sa još jednog Peteovog master projekta imenom „Quadrophenia“. Stoga su „The Real Me“ (s prštećim gitarom), „I am One“, „The Punk Meets the Godfather“, „5:15“ (prava rock n' roll veselica) , „The Rock“, „Drowned“ , „Love, Reign O'er Me“ (sa finim, laganim klavirskim introm koji je kasnije prešao u orkestralnu oluju) zauzele (opravdano) dobar dio ovog koncerta.
Ukratko, osvježavajući blast from the past.
Đorđe Škarica
« Who 
