Kairos

Možda najiritantniji glazbeni žanr ikada, indie pop, pronašao je svoju novu heroinu. Multiinstrumentalna Casey Dienel za razliku od mnogih kolega ima i ono formalno glazbeno obrazovanje, naime, bila je kraće vrijeme na konzervatoriju. Sav svoj formalni nauk je usmjerila u nepoštivanje glazbenih formalnosti, prvo se u sklopu White Hinterlanda poigravajući jazzom na albumu Phylactery Factory, a sada više elektronikom na novom albumu Kairos.

 

Taj glazbeni prkos čudnovatih vokala, inverznih melodija i puknutih ritmova rijetki mogu izvesti kako spada, a Casey Dienel zasigurno nije jedna od njih. Bjork i Bat for Lashes su toliko izvrsne u svojim pomicanjima glazbenih granica da bi bilo uistinu hrabro samo krenuti njihovim putem. Na tome možemo čestitati mladoj Dienel, no ona se pogubila, a da nije prešla ni pola puta.

 

U trenucima kad se najviše približava nekoj tipičnosti (Begin Again i Bow & Arrow) Casey Dienel zvuči kao Leslie Feist i ima najviše šanse da dosegne neku razinu glazbene prihvatljivost. Ostatak albuma je kombiniranje svega što se stigne i može, a sve skupa u konfuznu cjelinu čiji prkos prema pravilima ostavlja dojam tobožnje uzvišenosti nad drugom glazbom.

 

Pomicanjem melodije i aritmičnošću se može puno toga postići ako iza toga stoji dobra pjesma. No u slučaju Casey Dienel stoji samo eksperiment. Eksperimenti služe kako bi pokazali svoju višu svrhu, a ne da sami sebi budu smisao. Casey Dienel to izgleda nije shvatila.