Review
"Izrazito mi se sviđa način na koji je Scott Walker navodio orkestar da disonantno svira, jer se to ne susreće u pop glazbi, a tada se smatralo neslušljivim. Iako je bio sramotno zanemaren, to se ipak ne može zamjeriti publici. On je bio Scott Walker, pop izvođač, a ne netko od koga se očekuju eksperimenti. To je otprilike bilo kao da je neka članica Spice Girls otišla iz benda u vrijeme najveće popularnosti i snimila doista radikalni, eksperimentalni album." Ovaj citat kantautora Chrisa Connellyja naveden u izvanrednoj knjizi Ronija Sariga "Tajna povijest rocka" možda najbolje podcrtava prijelome u Walkerovom opusu kakav je bez sumnje bio "Scott 3". Bivši Walker-Brother nezaustavljivo je i brzo gazio prema afirmaciji vlastite autorske vizije, a ona se, naime, nije baš najbolje poklapala s onim što je njegova publika očekivala.
Disonantne orkestracije već uvodne "It's Raining Today" i njezine "tamne, male sobe" jasno su prokazale pomak u umjetničkom konceptu, već prije same činjenice da je premoćna većina pjesama na novom albumu napokon autorska. Prva od čak deset Walkerovih skladbi sjajna je sugestivna crtica, jedno od onih ispreplitanja glazbe i lirike što imaju filmski učinak, a što je nešto što će Walker u novije vrijeme dovesti do svoje verzije savršenstva. "Scott 3" se, dakle, otkriva kao prvi drastičniji iskorak Scotta Walkera – Autora, dotad najodvažnije – odvažnije čak od obrada hedonističke "Jackie" ili bespoštedne "Next" ili lomnih intimnih grandioznosti "Such a Small Love" ili "Plastic Palace People" – izmicanje srednjostrujaškim i estradnim kanonima. Otvaranje s "It's Raining Today", pa zatim sa srodnom melankolijom "Copenhagen" i neuhvatljivim ljepotama "Rosemary" neće razoružati na prvu, ali će vas kupiti za sva vremena poklonite li im punu pozornost. No tada otprilike ulazimo u nešto poput slika iz jednog nedovršenog umjetničkog opusa…
Nije nikakvo čudo, baš kao što se u citatu na početku teksta govori, što publika (ma ni kritika) nije bila spremna na put kakav je sebi zacrtao Scott Walker na izdahu tih šarolikih šezdesetih. "Big Louise" tako je tek prva u nizu sporo uhvatljivih minijatura, minimalističkih u zahvatu, ali nepreglednih u svojim prenaglašenim dubinama. Takva je čak i, po motivima epska, glazbeno-pjesnička koračnica "We Came Through", ali u tom središnjem dijelu albuma prevladavaju radikalnije refleksije poput "Butterfly", "Winter Night" ili pipajuća "Two Weeks Since You've Gone". I baš kad pomislite da sve skupa klizi u ipak previše zarastao krajobraz, Walker se vraća svom idolu Jacquesu Brelu s tri nove obrade (jedine na albumu).
"Sons Of" tako svojom rasplesanošću kao da iznosi Walkera natrag na svjetlo pozornice, nakon što se bio začahurio u polutami čekaonice, da bi potom ponovno zagrebao po granicama dopuštenoga jezičavom "Funeral Tango". No "Scott 3" ne završava tu, jer bi tu ostao tek na pola puta između nakane i ostvarenja, koliko god to zvučalo nepošteno prema svjetlijim trenucima repertoara. Preostaje finale i to jedno od nezaboravnih u povijesti popularne glazbe. Obrada Brelove bezvremene ljubavne agonije "Ne me quitte pas" nije, naime, tek odlično odrađen prepjev niti samo briljantan hommage. "If You Go Away" je u Scottovoj izvedbi nova pjesma ili bar nešto najdalje koliko do nivoa autorstva može ići nešto što to nije. Ljubavna čežnja koja prožima Brelove stihove i jednako čeznutljivu melodiju ovdje kao da je još i ekranizirana, samo što to uprizorenje ne vidimo na konkretnom platnu već pipamo osjetilom sluha do te opipljivosti gdje prizori i intenzitet emocija postaju film što se vrti samo za tebe, tebe ili tebe. I tu je negdje Scott Walker – paradoksalno, obradom, i to na albumu na kojem ih je sveo na minimum – afirmirao samoga sebe, onog sebe o kojem kao da je sanjao na prethodnim albumima, a u vrijeme The Walker Brothers sumnjao. Tu je negdje nastao Scott Walker iz Connellyjeva citata, iako je u pitanju najslabiji od prva četiri albuma. Zašto najslabiji? Jer se čini kao da je dao sebi oduška, iskreno, ali u nekakvoj stisci, bilo vremenskoj, bilo neke druge vrste. U tom kontekstu, "Scott 3" je ne samo važan, već i vrlo dobar i stalno izazovan album, jedan od onih što će vam otkrivati nove favorite u svakom sljedećem iščitavanju. A na koncu će i sva disonantnost njegovih gudača biti najprikladnija melodija, a enigmatičnost stalni motiv za repete.
Toni Matošin
/
« Scott 2 
