A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Tell Me Why | 2:54 | ||||
2 | After The Gold Rush | 3:45 | ||||
3 | Only Love Can Break Your Heart | 3:05 | ||||
4 | Southern Man | 5:41 | ||||
5 | Till The Morning Comes | 1:17 | ||||
6 | Oh, Lonesome Me | 3:47 | ||||
7 | Don't Let It Bring You Down | 2:56 | ||||
8 | Birds | 2:34 | ||||
9 | When You Dance You Can Really Love | 3:44 | ||||
10 | I Believe In You | 2:24 | ||||
11 | Cripple Creek Ferry | 1:34 |
Uz dvije živuće i glazbeno aktivne vertikale američke (pa i svjetske glazbene scene) Bob Dylana i Bruce Springsteena, treće mjesto sasvim zasluženo pripada kanađaninu Neilu Youngu jednom od najutjecajnijih, najzagonetnijih kantautora modernog glazbenog izražaja 20. stoljeća. Prve glazbene korake vezao je uz grupu Neil Young And The Squires, bez naročitog uspjeha. Kasnije poznanstvo sa Steve Stillsom (kasnije Crosby, Stills, Nash i Young) urodilo je osnivanjem grupe Buffalo Springfield u kojoj je po prvi puta do izražaja uz njegov karakterističan glas došao i neosporan autorski talent.
Nakon razlaza sa Stillsom, izdaje svoj prvi samostalni uradak, pomalo razočaravajući u odnosu na materijale iz doba Buffalo Springfielda zbog nedorečenih aranžmana i zbog slabijeg materijala.
U vrijeme snimanja svog prvijenca odigrao se pomalo „sudbonosni“ susret sa Dannyem Whittenom (gitara, vokal), Ralphom Molinom (udaraljke) i Billyem Talbotom (bas gitara) - poznatijim kao njegov kasniji „osobni“ i kultni band Crazy Horse koji ga je pratio tijekom njegove karijere duge 40-tak godina.
Snimio je svoj drugi album, orijentiran nešto jasnijem Rock 'n' roll zvuku, ali opet bez komercijalnog uspjeha. Nekako istovremeno pridružio se jednoj od „supergrupa“ CSN&Y koju su sačinjavali David Crosby (ex Byrds), Graham Nash (ex Hollies) i Steve Stills (ex Buffalo Springfield).
Njihov najpoznatiji uradak bio je album Deja Vu na kojem su apsolutno dominirale njegove kompozicije Helpless i County girl, otvorivši mu širom vrata međunarodne popularnosti.
Njegov treći samostalni album izdan je 1970. pod imenom After the Gold Rush, normalno uz glazbenu podršku Crazy Horse i tada gitarističkog čuda od djeteta Nils Lofgrena. Ostalo je povijest - album je dobio apsolutnu podršku kritike i auditorijuma, otkrivši pri tome novu stranu Youngove talentiranosti, a izraženu kroz bogate melodije i prodorne stihove.
Otada Young postaje skoro karizmatska ličnost, komercijalni uspjeh je konačno ostvaren, a suradnja sa grupom CSN&Y puca po svim šavovima.
Album možemo ocijeniti kao uspješan spoj Folk-County (After the gold rush, Oh lonesame me, Don't let it bring you down, valcerski obojane Only love can break your hear) i onog esencijalnog rocka (Southern man). Minimalistički aranžmani sa klavirskom ili gitarskom pratnjom i njegov glas bili su upravo obrazac uspjeha i neponovljivosti njegovog glazbenog izražaja.
Na kraju svakako treba istaknuti koncertnu stranu njegovog opusa, a pri tome se vraćam u sjećanje na njegov koncert održan u veljači 2008 u Austria centru u Beču.
Koncert je bio koncipiran iz dva djela – prvi skroz akustični u kojem je Young u solo izvedbi na klaviru i na gitari odsvirao gotovo sve poznate laganice (A man Needs A Maid, Old Man, After The Gold Rush i nezaobilazne Heart Of Gold), i iskreno rečeno gotovo uspavao maksimalno popunjenu dvoranu. Djelovao je pomalo izgubljeno, okrećući se na bini tražeći instrumente – što nije ni čudo obzirom na doživljeni moždani udar i sa utvrđenom epilepsijom kao posljedicom.
No nakon stanke od svojih 20-tak minuta, atmosfera se drastično promjenila. Najavivši članove banda, od kojih su neki iz originalne postave Crazy Horse (Ralph Molina), sva silina pravog žestokog rocka slila se u dvoranu zapalivši u trenu okupljene, koji su u jednom momentu zamoljeni od organizatora da toliko ne skaču jer postoji opasnost urušavanja poda. A skakati se moralo, jer to je bio jedan sasvim drugačiji Neil Young - pravi Mr.Hyde u odnosu na dobrog Dr.Jekylla iz prvog dijela koncerta – reinkarnacija onog istog od prije 25-30 godina, bez tragova umora i bolesti odsvirao je u komadu skoro naredna dva sata u kojem su improvizacije trajale kao vječnost, pucale su žice na njegovoj gitari u skladbama Don't Cry No Tears, Down By the River, Hey Hey My My, Cinnamon Girl i nezaobilazne Rockin' In The Free World, da bi kraj pripao petnaestak minuta dugoj Hidden Path. Ovaj koncert je bio čista injekcija adrenalina koja se ne zaboravlja tako lako.
Đorđe Škarica
Neil Young Albumi Kronologija | On The Beach » |