Review
Bavili se nagađanjem je li Isabelle Geffroy, odnosno, umjetnički kraće, Zaz svojim drugim albumom, lanjskim "Recto Verso", bespotrebno uštimavala i premazivala pobjedničku recepturu lepršavog eponimnog prvijenca iz 2010. ili ne, kako stvari stoje, nakon novog albuma, kolekcije obrada iz kajdanki pariške glazbene riznice, sve je baš sjelo kako treba. "Paris" je, iako će to zazvučati možda i pretenciozno, upravo to – Pariz, u prašnjavim notama i u glasu koji je tako šarmantno i hrapavo francuski da funkcionira sjajno kao glavni instrument, pogotovo namirnicima poput mene koji pojma nemaju o čemu guguće, pjevuši i uzvikuje prpošna – kako je počesto etiketiraju – gipsy-swing zvijezda. U elegantnom plesnom koraku od šansone do jazza i natrag u ustaljenom ritmu, Zaz nam je isporučila ljubavni album, vlastiti izraz ljubavi i poštovanja prema baštini pariške gradske pjesme, ali i popularnoj glazbi općenito.
Od prvog takta, odnosno, "Paris sera toujours Paris", poznate po izvedbi glasovitog šansonijera i glumca Mauricea Chevaliera, već se odmata bogata, ali prije svega srčano tkana tapiserija posveta; da, iako su u pitanju obrade, ove pjesme su prvenstveno posvete i baš tako zvuče. Zato "Paris" ne treba gledati kao na radni predah ili išta slično. To bi bila nepravda, jer se kroz sjajne orkestracije i osjetno razigran instrumentarij te Zazin sugestivan vokal, što svojom blagom hrapavošću i dalje umilno plete jedan posve osoben senzibilitet, itekako osjeća sistematičan i predan posao koji stoji iza ovoga projekta. Naravno, album je ovo koji će prvenstveno "sjesti" ljubiteljima šansone i raznoraznim francuzoljupcima (ali će ti isti biti vjerojatno i najkonkretniji kritičari), ali će i "slučajni" slušatelji – bar oni željni dobre svirke i dobrih glazbenih vibracija – pronaći deliciju za sebe.
Kao miomirisima pariški, "Paris" je i rasni europski album, ma kakve sve konotacije to povlačilo. Pjesme nanizane ovdje dugo su – neke duže, neke kraće – nadahnjivale i sastavljale pore pop-glazbe staroga kontinenta. Zaz im je za ovu prigodu, potpomognuta čak i legendarnim Charlesom Aznavourom u pjesmi "J'aime Paris au mois de mai", jazz-gitaristom Thomasom Dutroncom u "La romance de Paris" i mladom kanadskom, također jazzu naklonjenom pjevačicom Nikki Yanofsky u "I Love Paris / J'aime Paris", dala novu škrinjicu u kojoj su se mogli skupiti i natisnuti taman toliko da je svakoj dovoljno udobno i ugodno, čak i prozračno, toliko da mogu nesmetano disati u tom novom ruhu.
Toni Matošin
/
